UZ ZAVRŠETAK EP-a

UMJESTO PROSLAVE ODLIČJA, SPAŠAVANJE ŽIVE GLAVE U VOLOSU Medalju smo izgubili prije dva mjeseca kad se ozlijedio Roko Prkačin

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 06.08.2019. u 09:33

  • Pomalo je bizarno izgledala fotografija koja je stigla iz grčkog Volosa, a snimljena je u nedjelju popodne u svlačionici hrvatske reprezentacije, igrača do 18 godina, koji su samo koju minutu ranije svladali Finsku i sačuvali status u elitnoj diviziji europske košarke. Slika je isijavala srećom naših nada.

    Da je bilo kome od njih prije samo dva mjeseca netko ponudio ovakav rasplet u Volosu, da im je prije dva mjeseca netko rekao da ćemo imati dvije utakmice s mačom nad glavom - prvu s Nizozemskom, od koje smo u skupini izgubili s 35 razlike, a onda i protiv Finske za očuvanje prvoligaškog statusa u Europi - malo bi tko vjerovao. A nitko, vjerujte, ne bi niti pomišljao slaviti.

     

    Ekstradaroviti lideri

    Međutim, tada, prije dva mjeseca, stradao je gležanj Roku Prkačinu, dečku koji je trebao biti nositelj ove selekcije, dečku koji je godinu dana ranije postao MVP prvenstva za igrače do 16 godina na kojem je Hrvatska osvojila zlato.

    I malog Prke nije bilo, a kako to obično biva, i nije to ekskluzivitet samo ovih generacija, u mlađim kategorijama, puno toga ovisi o pojedincu. Manje o sustavu, iako će neki gorljivo braniti tu tezu.

    Ovo su natjecanja, barem iz naše sfere, u kojima smo velike rezultate postizali samo ako su naše selekcije vodili ekstra daroviti igrači. Zvali se oni Josip Sesar, Nikola Vujčić, Roko Ukić, Dario Šarić, Mario Hezonja ili Roko Prkačin.

    I umjesto da u Volosu u nedjelju slavimo medalju, Hrvatska je spašavala živu glavu. Zbog jednog doskoka na nogu u kojem se okrenuo gležanj Roka Prkačina.

    Kako problemi nikad ne dolaze sami, tako je ova generacija igrača, rođenih 2001. i mlađih, upisala najslabiji rezultat, bila je 13. u Europi. Nakon što je prije dvije godine bila četvrta u Europi, a prije godinu dana sedma na svijetu. Kada je bila četvrta, prije dvije godine na kadetskom EP-u, zanimljivo je da ni tada nije bilo Prkačina. To bi, pak, značilo, da je u međuvremenu ova selekcija ipak krenula s krivuljom svoje vrijednosti prema dolje.

     

    S druge strane, dominacija Roka Prkačina u posljednje dvije sezone, prije svega njegova sposobnost da organizira igru, prenosi loptu, postavlja napade, ostatak igrača izgradila je siromašnijima u tom segmentu, pa je Hrvatska u Volosu gubila dvadesetak lopti po utakmici. Većina je naših bekova ili u klubu zajedno s Prkačinom (Gnjidić, Paponja, Rašić) ili je to bila (Škarica).

    U tom smjeru nisu pomogli još neki otkazi, recimo prijenos lopte bio bi svakako bolji da je ovdje mogao biti Roko Gizdavčić, no splitski play se muči sa stres frakturom stopala, nije mogao pomoći ni Ivan Perasović kojeg su uoči svršetka sezone počela mučiti leđa, a Boris Tišma je odlučio ovo ljeto individualno raditi u SAD-u, po receptu koji je godinama prakticirao Luka Dončić. I ozlijedio se Lovro Gnjidić, potencijalno prvi play ove selekcije, koji je praktički cijeli EP igrao poluozlijeđen.

     

    Od medalje do ostanka

    I tako je Hrvatska od zicera za medalju postala očajnički borac za ostanak u A diviziji.

    Međutim, kako to obično biva, na ovim natjecanjima iskoče neka imena, neki skrenu pažnju na sebe i doista bi, barem ako govorimo o nekim većim dometima, u ovoj selekciji U-18 trebalo nešto biti od Mateja Rudana i Sandra Rašića, kao što je vrlo jasno da će sedam, osam igrača iz ove selekcije moći živjeti od košarke.

    - Sretan sam što smo, unatoč svim problemima s kojima smo se suočili tijekom priprema, pa i na samom prvenstvu, uspjeli izboriti ostanak u A diviziji. To je u ovom trenutku najvažnije zbog generacije 2002. koja će se sljedeće godine imati priliku boriti za U19 Svjetsko prvenstvo 2021. - rekao je Mile Karakaš, izbornik koji je lani vodio zlatne kadete, a sada se s juniorima borio za ostanak.

    Karakaš je još naglasio:

    - Što se ovog prvenstva tiče, rekao bih da smo tijekom cijelog turnira imali isti problem s kojim smo se suočili i tijekom priprema: konzistentnost u igri. Imali smo goleme amplitude od utakmice do utakmice, pa čak i unutar jedne utakmice. Moglo se to vidjeti i u posljednje dvije utakmice koje smo dobili, recimo prvo poluvrijeme protiv Nizozemaca je bilo očajno, a drugo fenomenalno. Protiv Finaca se dogodio veliki pad u trećoj četvrtini, ali momci su pokazali karakter i ostvarili primarni cilj - opstanak u A diviziji.

    Prva utakmica protiv Finaca bila je teška, a protiv Nizozemske se dogodio raspad sustava. Nakon toga odlične reakcije protiv dvije možda i najbolje momčadi na prvenstvu, Francuza i Španjolaca, gdje nam je nedostajalo malo odgovornosti, ali i malo sreće u završnici. Realnost je da je sve moglo i bolje završiti, ali na kraju je najvažniji opstanak u A diviziji te da su se momci borili do kraja, dali sve od sebe i na to možemo biti ponosni.

     

    Solidan rezultat

    Još prije toga naši su mladići do 20 godina, nakon što ih je lani Damir Rajković odveo do srebra, završili kao sedmi na svojem EP-u. I to je solidan rezultat, a kroz te utakmice dobili smo spoznaju, recimo, kako Toni Nakić može biti ozbiljan igrač, kao i to da se na kraju tog prvenstva Darko Bajo krenuo buditi iz hibernacije u kojoj je živio posljednje četiri godine. Doduše, i ova je selekcija mogla biti bolja da Luka Šamanić nije prošao na NBA draftu, pa je mogao igrati, da se nije ozlijedio Jure Planinić ili da Veljko Mršić nije u A selekciju odveo Matea Drežnjaka.

    Međutim, i tu će biti sasvim solidnih klupskih igrača u budućnosti, a Savez će se vjerojatno željeti pohvaliti činjenicom kako je taj skup igrača koji je iznikao iz HT Premijer lige bio sedmi na EP-u, a Srbija je, recimo, s petoricom igrača s ozbiljnom minutažom u ABA ligi (Uskoković, Marjanović, Momirov, Mišković i Pecarski) ispala iz A divizije. Prvi put u svojoj povijesti.

    Iz drugih medija