screenshot

OSTALI BEZ ZLATA

VIDEO: NA DANAŠNJI DATUM DOGODIO SE JEDAN OD NAJBOLNIJIH PORAZA BIVŠE DRŽAVE Nevjerojatan je način na koji su Dražen i društvo izgubili taj meč

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 17.07.2019. u 15:36

  • Zoran Čutura bio je u petorci reprezentacije Jugoslavije koja je 17. VII. 1986. protiv Sovjetskog Saveza prokockala +9 u posljednjoj minuti polufinala Svjetskog prvenstva u Španjolskoj

    Prije no što smo ga podsjetili, pokušao se Zoran Čutura sjetiti što se značajno moglo dogoditi na 17. srpnja, datum s kojim danas nastavljamo naše odbrojavanje do 20 000. broja Sportskih novosti.

    - Prvo, čestitam Sportskim novostima na velikom jubileju i želim vam još puno brojeva.

    Međutim, dobro raspoloženje popularnog Dečeca splasnulo je na spomen poraza jugoslavenskih košarkaša od Sovjeta u polufinalu Svjetskog prvenstva 1986.

    - Idi u...

    “Smjer” u kojem je Čutura na početku razgovora poslao ovog novinara jasan je svima. A jasno je i zašto. Poraz u polufinalu, poraz nakon produžetka koji je SSSR izborio s tri vezane trice u posljednjoj minuti, boli ga i danas.

    - Moja teorija je da se u sportu najteži porazi pamte jednako dojmljivo kao veličanstvene pobjede, a taj u Madridu jedan je od onih kojih se jako dobro sjećam čak i 33 godine kasnije. Ne mogu reći da se budim u znoju zbog njega, ali nisam daleko od toga jer je poraz u polufinalu Svjetskog prvenstva došao nekoliko mjeseci nakon što je Cibona na sličan način izgubila finale doigravanja od Zadra. Da radim nekakav almanah svoje karijere, godina 1986. sigurno ne bi bila istaknuta među onima najboljima.

     

    Vizionar Krešo Ćosić

    U svemu ne pomaže ni to što je Cibona iste godine obranila naslov prvaka Europe, kao ni činjenica da je tadašnja reprezentacija Jugoslavije u dvoboju sa Sovjetskim Savezom na određeni način bila autsajder.

    - Teško mi je procijeniti koliko je SSSR u tom trenutku bio jak i moćan, ali mogu pričati o našoj reprezentaciji. Bilo je to drugo natjecanje s Krešom Ćosićem kao izbornikom, na SP smo došli nakon debakla na Eurobasketu u Njemačkoj godinu dana ranije. Cijelo razdoblje je pak obilježeno s dosta lutanja zbog oproštaja veličanstvene generacije u kojoj su bili Dalipagić, Delibašić, Kićanović... U sportu je zapravo pravilo da jedna tako velika generacija praktički “pojede” sljedeću, a za Španjolsku je Krešo Ćosić u reprezentaciju vratio Dalipagića i Radovanovića, koji su se već bili oprostili. I danas sam im zahvalan što su se odazvali i pomogli nama mlađima jer ja sam, recimo, imao 24 godine. Prije natjecanja smo sami sebi bili nepoznanica i da nam je netko ponudio broncu, rekli bismo: “odlično”, ali nakon onakvog poraza u polufinalu još uvijek žalim za zlatom jer sam uvjeren da bismo u finalu pobijedili Amerikance.

    Iako su vas Amerikanci za koje su još igrali David Robinson, Charles i Kenny Smith, Steve Kerr, Sean Elliott... dobili u skupini?

    - Bila je to utakmica u kojoj se Dražen Petrović prvi put susreo s Muggsyjem Boguesom te emitirao izjavu: “Nisam znao da li ga zaobići ili preskočiti.” Ponavljam, uvjeren sam da bismo ih pobijedili u finalu.

    Divac nije trebao biti na terenu

    Kako je u polufinalu došlo do nevjerojatnog raspleta, vezanih trica Sabonisa, Tihonenka i Valtersa između kojih su lopte gubili Zoran Radović (u driblingu) i Vlade Divac (dvostruko vođenje)?

    - Poklopio se niz detalja koji se poklapaju, valjda, jednom u tisuću utakmica. Recimo, ta Sabonisova prva trica je ušla od table, mi smo u jednom trenutku umjesto bacanja “1 za 1” izabrali ubacivati loptu sa strane, koju sam onda ja dodao Divcu, a on s 18 godina nije ni trebao biti na terenu. Zaista se baš sve poklopilo, ali i to je sastavni dio života jer tko god kaže da je dobio sve najveće utakmice, taj je Michael Jordan ili pak - laže.

    Jedna potencijalno fantastična priča se u Španjolskoj 1986. zapravo pretvorila u tragediju. Svjetskoj bronci unatoč...

    Odnosni snaga bili su drukčiji

    - Nažalost, pokojni Krešo bio je zadužen za smjeru generacija, a reprezentacija na Svjetskom prvenstvu je zapravo bila tek početak s obzirom na to da se Ćosićevo vizionarstvo najbolje vidjelo godinu dana kasnije na Eurobasketu u Grčkoj. Pomoćnik mu je bio Duda Ivković, koji je kasnije dobio priliku “pokupiti vrhnje” s tom generacijom.

    Turnir u Španjolskoj je za Jugoslaviju uglavnom tekao bez većih stresova, makar bude u oči mučenje (83:80) s Kanadom za koju su igrali Jay Triano i Greg Wiltjer.

    - Iskreno, ne mogu se sjetiti zašto je bilo tako tijesno - kaže Zoran Čutura.

    - Mislim da se radilo o našem prvom iole ozbiljnijem protivniku na turniru, posljednjoj utakmici u prvom krugu pa se tu javila neka nervoza jer je trebalo prenositi bodove. Ali i to je dio priče o nepoznavanju naših mogućnosti. Kad je Krešo shvatio kako treba voditi, a mi kako igrati, sve je išlo lakše jer smo time postali ozbiljna reprezentacija, što je prije Svjetskog prvenstva bilo upitno.

    Pobjeda od 70 razlike protiv Malezije, razbijanje Talijana sa +26, nešto je što iz današnje perspektive izgleda nevjerojatno.

    - Odnosi snaga su u to vrijeme bili puno drukčiji, a ja se ne sjećam koliko je Italija u tom trenutku bila dobra. Recimo, Grčka se tek pojavljivala, dolazila u društvo ozbiljnih reprezentacija kojih na najvišoj razini nije bilo ni približno toliko kao danas.

    Schmidtu nije bilo jasno zašto još igra

    Kako je Čuturi nakon jednog od najtežih poraza u karijeri bilo igrati utakmicu za broncu protiv Brazila?

    - Meni nešto lakše nego većini suigrača jer nisam bio toliko emotivan kao neki. Na kraju smo uvjerljivo pobijedili jedan vrlo ozbiljan Brazil, reprezentaciju predvođenu Oscarom Schmidtom, ali i s još nekoliko vrlo kvalitetnih igrača. Međutim, Brazilci su nam uvijek ležali jer su se voljeli nadigravati, utakmice su bile otvorene, bez tučnjave i jakih obrana pa smo se u tome dobro snalazili.

    Dva dana nakon mitskog poraza od Sovjeta su Ćosićevi izabranici zabili 117 poena Brazilu. I osvojili broncu pobjedom od 26 razlike.

    - Brazilci su bili specifični, silno talentirani, ali bez discipline. Obilazili su diskoteke, stalno su bili na bazenu, a sjećam se jednog susreta sa Schmidtom koji mi je na ulazu u hotel rekao: “Čutura, još uvijek igraš?” Kako je on četiri godine stariji od mene, još ne znam zašto me to pitao, jedino mi pada na pamet da sam mu išao na živce - zanimljivom anegdotom je ovu priču zaključio Zoran Čutura.

    Iz drugih medija