Bill Streicher / USA Today Sports / Reuters

DeMarre Carroll i Dario Šarić

PIŠE T. PULJIĆ

ZAŠTO JE ZA MENE ŠARIĆ BOLJI OD JOKIĆA Ne zato što je on naš, ali on je pun parket. Zarazno srce i čovjek zbog kojeg se nije teško buditi usred noći

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 13.02.2017. u 22:26

  • Sjedili smo u foteljama, odmah do crta igrališta, odmah do dnevnog boravka, mjesta na kojemu se on osjeća najbolje. Bilo je rano proljeće, godina 2013. Učio je tada veliku košarku, noseći se svime što ga je okruživalo unazad pet godina. Toliko smo već dugo svi znali za njega. Za novu nadu, čovjeka koji treba izvući hrvatsku košarku.

    Dario Šarić bio je od prvog dana svjestan svega. Govorio je poput Sandre Perković, puno, ponekad nepovezano, ali uvijek, na koncu svega što je rekao mogli ste shvatiti da je ispred vas dijete koje je potpuno drukčije od svih klišeja. Ne znam više što je sve rekao u tom velikom intervjuu, ali se dobro sjećam jednog odgovora.

    - Kad jednom odem u NBA, imat ću veliku odgovornost prema svakom onome tko se bude budio tijekom noći da me gleda. Prema obitelji, prijateljima, navijačima.

    Kad je Janica Kostelić pobjeđivala u serijama, uvijek je gurala u prvi plan isto to o čemu je govorio i Dario Šarić. Odgovornost. Prvenstveno prema sebi, a onda i prema svim navijačima. Odgovornost prema talentu koji posjeduje i odgovornost prema onome što radi s tim talentom. To je zakon spojenih posuda. To je tako teško razumjeti i opet, u isto vrijeme, kad se posloži, toliko logično za shvatiti.

     

    Kad smo izgubili od Srbije četvrtfinale Igara, u utakmici u kojoj je bio loš, došao je ispred novinara u Riju i pošteno priznao. Bio je otrovniji od bilo kojeg navijača koji je gledao, od bilo kojeg zločestog novinara. On nije tip, nikada nije bio tip koji je tražio alibije.

    - Igrao sam k’o pi....

    Glava pobjednika

    Negdje kasnije, u neko gluho doba noći, nakon poraza koji je teži nego što su ostali, u isto smo vrijeme napuštali Carioca Arenu. Bilo je dovoljno pogledati mu oči. I sve bi vam bilo jasno, niste morali ni gledati utakmicu, niste morali ni doznati kakav je on bio na njoj, ali oči su bile tu. Oči koje su vrištale. Od muke, od jada, od srama, od bilo čega što vam je moglo pasti na pamet. I bio sam siguran kako će Dario Šarić vratiti. Bio je to poraz u kojemu se nazirala neka konačna pobjeda.

    Kasnije sam doznao da je uoči te utakmice visio po društvenim mrežama i čitao forume. Bilo je to, u jednu ruku i odrastanje, bila je to škola koju je morao proći da se više ne bi ponovilo jer on nije čovjek koji ne uči.

    Dario Šarić je više od svega čovjek kojemu je jednom dosta. Jednom previše.

    Sjećam se kako ga je u prvoj godini u Ciboni ismijao na terenu iskusni Branko Jorović iz Igoekee. I sjećam se kako je to izgledalo kad su se ponovo našili jedan protiv drugoga. Sjećam se i kako ga je bilo teško gledati u Efesu, dok je radio blokove i tražio svoje poene na obruču. Bez statusa, s odrezanim krilima kreacije. U sustavu u kojemu je, valjda, trebao biti jedan od ostalih. Aparatčik. I u kojemu je njegov govor tijela vrištao poput očiju nakon četvrtfinala Igara. Vrištao i tražio promjenu.

     

    To je glava pobjednika. On je i u tom Efesu, tada skupini preplaćenih zvijezda u posljednjem ugovoru prije mirovine, tražio više. Jednom su u Rusiji gubili dvadeset, a Šarić je jedini, baš jedini od svih ljudi na terenu, svih ljudi u dvorani, svih ljudi koji su gledali, imao vjere da se to može okrenuti.

    I to se ne da naučiti, to se ne da kupiti, s tim se mora roditi.

    Srce veće od svega

    U tom Riju, u tom četvrtfinalu, Dario Šarić je igrao protiv Nikole Jokića. Između ostalih. I nije to dobro izgledalo. Jokić je godinu dana mlađi, ali iako im je menadžer isti, za Jokića je imao drukčije planove. Bez Europe, odmah NBA.

    I nakon što je počeo sezonu u Denveru, svoju drugu u NBA, na poziciji krilnog centra i tu bilježio lošije nastupe nego je to imao u rookie-sezoni, Jokić je promoviran u startnu “peticu” i sada se ruga iz večeri u večer svakom centru koji ga čuva jer je brži i kreativniji od njega. Jokić je u Madisonu u noći s petka na subotu ubacio 40.

    I dalje ga brane “petice” ili sporije “četvorke”, a ja bih platio da opet pogledam okršaj sa Šarićem. Može na “pet”, može na “četiri”. Može uvijek. Može uvijek, posebno nakon Rija.

    Svaku iduću Jokić će igrati protiv čovjeka čije je srce veće od svega, od čovjeka kojemu se može dogoditi samo jednom, ali onda sve nauči. I onda sve ispravi. Od čovjeka koji će pronaći način. I kad ga nitko ne vidi.

    Možete misliti da sam lud, ali meni je Dario Šarić bolji od Nikole Jokića. Iako nije stavio 40 u Madisonu. I ne zato što je on naš.

    On je pun paket. Uvijek je bio. Zarazno srce. I čovjek zbog kojega se nije teško buditi usred noći jer on ima odgovornost. I za svaki naš sat sna manje.

    Iz drugih medija