Ne treba biti košarkaški stručnjak da bi se zaključilo kako reprezentacija Hrvatske ne igra dobro, vidljivo je to - ne samo u Poljskoj i protiv Litve u Osijeku danima ranije, već unazad nekoliko godina - i najvećim laicima.
Stoga dan nakon novog debakla hrvatske košarke od naših trenera nismo tražili potvrdu toga, već smo pokušali pronaći drukčija mišljenja zašto smo se našli u ovoj situaciji i neke ideje kako se iz svega izvući. Da bismo naišli na zid, odnosno dva puta dobili "nemam komentara", jednom "možemo li se čuti sutra?", dok dvojica nisu ni odgovorila na pozive.
Za ovu priliku zaista nije bitno o kojim se trenerima radi, pogotovo jer neki imaju vrlo opravdane razloge za šutnju, ali jedan od ovih razgovora zorno oslikava u kakvom je stanju naša košarka...
"Nemam komentara".
Zašto?
"Nema smisla".
I to je konačna istina. Nema smisla zato jer čak i ono što većina može protumačiti kao "konstruktivnu kritiku" u Hrvatskom košarkaškom savezu se svede na osobnu razinu.
Tako su se, recimo, posljednjih dana po pitanju reprezentacije oglašavali, svaki na svoj način, bivši izbornik Velimir Perasović i Mario Hezonja, koje je potom predsjednik Stojko Vranković "išamarao" kroz medije "jer nisu dio reprezentacije a mogli su biti". Takav način razgovora dovodi do ovoga što imamo - zavjeta šutnje u hrvatskoj košarci.