U vrijeme najžešćeg lockdowna pisali smo o izložbama, glazbi i filmovima koji su nas podsjećali na situaciju u kojoj smo se bili našli. Prvo o čemu sam pisala bila je slika Edwarda Hoppera "Ured u malom gradu", koja datira u 1953. godinu. Hooper je na slikama simbolički prikazivao psihičku izoliranost čovjeka. Sam je umjetnik rekao da mu je cilj bio naslikati "osjećaj izoliranog ureda visoko u zraku", a umjetnikova supruga opisala ju je kao "prizor čovjeka u betonskim zidovima". Iako se o njoj ponešto pisalo, premda rijetko, sve o Josephine Nivison Hopper otkriva dokumentarac čiji je autor Phil Grabsky, a naziv je "Hopper: An American Love Story". Otkriće opusa Josephine Nivison Hopper nije tako drastično kao otkriće Lee Krasner, supruge Jacksona Pollocka, no Josephine je sebe posve podredila ovom umjetniku, pa je tako svojedobno zapisala: "Ako ima mjesta za jedno od nas dvoje, neka to bude on". Iako su se poznavali od studija, oženili su se kasno, u svojim četrdesetim godinama. Djece nisu imali, ona je njegove slike nazivala djecom. Malo sam od njezinih radova imala prilike vidjeti, jedan je primjer portret Bertrama Hartmana, njezina kolege slikara koji se čuva u Whitney Museumu, i posve je klasičan, no vidi se da ima talenta, dobro promatra lica. Njihov je odnos moguće promatrati i kroz djela. Ona je čest model na Hopperovim slikama, čita izgubljena u mislima, pije čaj i zamišljeno gleda u daljinu... No, u stvarnosti nije bilo tako mirno.
Josephine je mnogo toga zapisala u dnevnicima, koji su objavljeni nakon njezine smrti 1968. godine (umrli su s deset mjeseci razlike jedno za drugim, ona za njim). U dnevnicima se opisuje da je među njima bilo i nasilja, grizli su se, pljuskali, ostavljali su modrice jedno na drugome.