Blaženka Kučinac dobila je ovih dana Nagradu za životno djelo Hrvatskog dizajnerskog društva i tom se povodom 11. prosinca u Galeriji HDD-a otvara, kako je nazivaju, "mini retrospektiva" njezinih radova.
"Mislim da sam bila stvorena da se bavim tim poslom", ispričala mi je jednom prigodom u intervjuu ova dizajnerica namještaja, koja je oblikovala stambeno lice socijalizma kroz dječje sobe Pipi, dnevne sobe Miss Šarm, stolice Skakavac, sjedeće garniture Teenager. Naime, tom ju je putu, dizajnu namještaja, vodio niz slučajnosti. Rođena je u Sloveniji kod Rogaške Slatine, u mjestu Zagaj pod Bočem, 1937. godine.
U Zagreb je došla spletom okolnosti. Jednako je tako, spletom okolnosti, slijedeći svoju sestričnu, upisala Školu za primijenjenu umjetnosti i dizajn. Valjalo je, paralelno, učiti i hrvatski jezik. Profesori su je usmjeravali na grafiku, ona je željela arhitekturu, i bila je jedina žena na godini: "Napravila sam pisaći stol koji je nastavnik stavio u kancelariju i hvalio se da je to napravila jedna djevojka. Bila sam bolja od dečkiju", rekla mi je istom prigodom.
Rad za Mobiliju
Opusom Blaženke Kučinac bavile su se Maša Poljanec i Maja Kolar u sklopu istraživačkog projekta "Dizajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930.-1980." prikazanog u Galeriji HDD-a, a potom i na internetu. Nakon toga je njezin opus uvršten u međunarodnu knjigu "MoMoWo: 100 works in 100 years: European women in architecture and design: 1918-2018", i to uz bok znamenitim imenima kao što su Zaha Hadid ili Charlotte Perriand. Svaka od tih žena predstavlja jednu godinu, a Blaženka Kučinac je s dječjom sobom Pipi predstavnica 1972. godine.
Autorica izložbe nazvane "Blaženka Kučinac i industrijsko oblikovanje u tvornici namještaja" je Vanja Brdar Mustapić, koja se opusom ove dizajnerice bavila prethodno i na izložbi u svojoj matičnoj instituciji, Muzeju za umjetnost i obrt, a koja je obuhvatila dizajn namještaja od sredine četrdesetih pa do devedesetih godina.
Kako je u doba socijalizma produkt dizajn koji je nastajao u tvornicama bio potpisivan kao kolektivni rad, tako tek danas otkrivamo imena pojedinih dizajnera koja stoje iza namještaja koji mnogi poznajemo. Kako se ističe uz nadolazeću izložbu, "na primjeru njezine dugogodišnje prakse u samoj proizvodnji mogu se iščitati i prezentirati mehanizmi djelovanja u tvornici od ideje do gotovog proizvoda".
Ova mini-retrospektiva daje presjek dizajnerskog djelovanja Blaženke Kučinac od kasnih 1950-ih do kraja 1980-ih, prvenstveno u kontekstu industrije namještaja u Hrvatskoj, s naglaskom na dva desetljeća rada za osječku tvornicu Mobilia – Ivo Marinković u sklopu koje dizajnira brojne garniture i komade namještaja, uključujući i tri programa garniture Osijek, polunaslonjač Dora, stolicu Kristina te modularnu dječju sobu Pipi, koju su nazivali i "garniturom koja raste s djetetom".
U tvornici namještaja u Osijeku, naime, provela je većinu svog radnog vijeka kao glavna projektantica na Odjelu za oblikovanje, gdje projektira i nadgleda razvoj serijske proizvodnje raznih elemenata i sustava za opremu interijera.
Minimum elemenata
Jedan je od njezinih najprepoznatljivijih projekata dječji namještaj Pipi koji prati odrastanje djeteta od kolijevke pa do tinejdžerskih dana, a ideja je bila da se koristi što manje elemenata. Kolijevka se mogla premontirati i od nje bi se dobio stolić, stol je imao posebno izbušene rupe pa je ploča mogla biti montirana horizontalno, koso ili vertikalno, krevet se mogao postaviti na ormar.
Poleđina je bila zelena i mogla je služiti kao školska ploča. Pisaći stol mogao se podešavati na četiri visine, stolica na tri. Takav je namještaj mogao stati na metar i pol kvadrata stana. Namještaj se serijski proizvodio u pogonu u Novom Marofu, a ime je dala ona sama, po Pipi Dugoj Čarapi, "vragolanki koja se mnogo kretala".