Najdojmljivije na izložbi Duje Jurića u Muzeju suvremene umjetnosti, nizovi su velikih memo čipova. To su Jurićeve imaginarne, izmišljene, kako ih Antun Maričić naziva, digitalne, tehnološke mrtve prirode. Gledamo ih u raznim izdanjima - kao obične slike ili kao fluorescentne prikaze u mraku, ili kako kroz njih struji samo jedna linija informacija. Hoće li tehnologija za dvadesetak godina tako napredovati da će netko iz tih slika - pomno složenih linija koje tvore neki, samo na prvi pogled prepoznatljivi obrazac - možda moći iščitati neku umjetnikovu unutrašnjost? Jurić ne otklanja tu mogućnost.
Pod nazivom "Mreža oprostorene slike", sve do 11. veljače u zagrebačkom MSU možete pogledati veliku izložbu ovog 64-godišnjeg profesora sa zagrebačke Likovne akademije.
Kako su pokrivene sve dionice njegovog rada, ova izložba, koju kao kustosi potpisuju Antun Maračić i Martina Munivrana, može se doživjeti i kao umjetnikova retrospektiva. Izložba zahtijeva i određeni angažman maštovitog posjetitelja; izložen je tako i Jurićev ciklus iz '90-ih, velika bijela platna okružena manjim - na kojima stoje imena ili reprodukcija djela autora koji su umjetniku važni.
Na bjelini bi se trebala imaginarno projicirati sublimacija (to je riječ koju Jurić voli upotrebljavati) svih tih utjecaja.Tu su zatim i velika platna, s bez reda upisanim slovima, u kojima bi trebali detektirati psovke, readymade u obliku rabljenih kovčega, na kojima su ispisani razni citati, veliki, umirujući formati isprepletenih geometrijskih oblika…
Ako ste u strahu od tehnologije ili (strašnih) čipova, za vas bi Jurićeva izložba mogla biti oslobađajuća, jer tu je tehnologija prikazana kao prostor mirne, apstraktne ljepote. Za sljedeću godinu planirano je objavljivanje i velikog kataloga izložbe/monografije umjetnika, koji svojim raznolikim ali koherentnim opusom itekako zaslužuje našu pozornost.