Kim Ki-duk, korejski redatelj čiji su radikalni i tematski provokativni filmovi početkom stoljeća talasali filmsku scenu, preminuo je u subotu u 59. godini života od komplikacija COVID-a. Pandemija je tako kao žrtvu odnijela jednog od najneobičnijih, ali i najkontroverznijih redatelja prijelaza 20. na 21. stoljeće.
Kim Ki-duk je na svom vrhuncu bio svjetska redateljska zvijezda. Osvajao je nagrade u Cannesu, Berlinu i Veneciji, gdje je 2012. i pobijedio. Istodobno, Kim Ki-duk je bio i krajnje kontroverzna osoba, za njim su se vukle optužbe zbog zlostavljanja suradnika, a dugu i tegobnu borbu s depresijom pretvorio je u temu vlastitog rada. Periodi sulude produktivnosti kod Kim Ki-duka su se izmjenjivali s razdobljima kreativne suše, a izvrsni filmovi s groznima. Ipak- neki njegovi naslovi poput „Željeza 3“ ili „Proljeće, ljeto, jesen, zima…i opet proljeće“ ostat će klasici suvremenog filma.
Kim Ki-duk rođen je u Bonghwau, na istoku Južne Koreje. Studirao je u Parizu slikarstvo, a u film ušao polovicom 90-ih kao scenarist. Pažnju je skrenuo već svojim prvim filmom „Krokodil“ (1996), a pogotovo s filmom „Otok“ (2000)- postmodernističkim noirom u ambijentu malog ribarskog mjesta. Premijerno prikazan na festivalu u Veneciji, film je izazvao šok nizom uznemirujućih scena. U jednoj od njih- recimo- lik pokuša samoubojstvo tako što proguta udice parangala.
Period od 1996. do 2007. najproduktivnije je razdoblje Kimovog rada, kad u 9 godina snima 14 filmova koji su bili neobično raznovrsni, uglavnom dobri, te žnjeli velike uspjehe. Pogotovo je kultni status stekao prije spomenuti „Proljeće, jesen…“ (2003.), svojevrsni budistički high-concept, film koji se čitav zbiva tijekom pet godišnjih doba na istom jezeru, na splavi na kojoj boravi eremit- monah. Godine 2004. Kim osvaja Srebrenog lava u Veneciji za film „Željezo 3“, svoj možda najbolji rad. Riječ je o nijemom filmu o dvoje skitnica koji žive tako da obijaju bogataške vile i borave u njima.
Tijekom snimanje filma „San“ (2008) otpočela je Kimova osobna i javna drama. Počeo je imati mentalnih problema, suradnici su bježali od njega i optuživali ga za mobing, a on sam upao je u kreativnu krizu. Četiri godine nije snimio film, da bi se potom vratio filmom „Arirang“, dokumentarcem o vlastitim teškoćama. Film je kritika pregazila (jedan je kritičar napisao da je taj film iskustvo nalik onom kad vas u baru dograbi dosadni pijanac).
Nakon tih nevolja, Kim se nekako vraća u formu. Godine 2012. snima film „Pieta“ koji će uzburkati duhove vjerskim referencama i imaginarijem, ali i osvojiti Zlatnog lava na Mostri. Iduće godine, snima film „Moebius“ tijekom kojeg će stvari eskalirati: navodno je udario jednu glumicu, pukla je afera, a za Kimom se počeo vući skandalozni trag. Od tada, u jednom je dijelu korejske filmske zajednice postao izopćenik. Radi i dalje, no filmovi mu prolaze ispod radara, a on nekako ispada iz mode.
Posljednji film - „Dissolve“ (Pretapanje) snimio je 2019. u - Kazahstanu. Naredni projekt trebao je otpočeti u Latviji, u suradnji s istaknutim lokalnim dokumentaristom Vitalijem Manskim. Tamo je i obolio od COVID-a i preminuo devet dana prije 60. rođendana.
Komplicirana i kontroverzna osoba, Kim Ki-duk je bio i kontroverzan kao filmaš. U najboljim danima bio je kompulsivno produktivan, mijenjao žanrove i stilove. U kom god smjeru išao, filmovi su mu bili drastični, puni sado-mazohističkih motiva i religijske ikonografije.
U trenutku kad je doživio ljudski i kreativni slom, bio je na najboljem putu da postane kultni filmaš, poput Larsa Von Triera ili Davida Lyncha. Stvari su, međutim, pošle drugim tokom, pa je tijekom 2010-ih gotovo pao u zaborav. Njegov je opus kupusara u kojoj ima koječega. Ipak: nekoliko njegovih najboljih filmova spada u klasiku filma 21. stoljeća.