Mislila sam da sam doista izabrala tešku kulturnu artiljeriju, posve neprimjerenu za blagdanski ugođaj. Utapala sam se u paranoičnim krajolicima Philipa K. Dicka koji je, istina, s vremena na vrijeme pomišljao da je novi Mesija, a njegovi romani jesu navještenje svijeta kakav doista jest. Barem tako tvrdi francuski pisac Emmanuel Carrère u svojoj neobičnoj, romansiranoj biografiji slavnog američkog SF pisca pod nazivnom "Ja sam živ a vi ste mrtvi". Dobri poznavatelji Dickova opusa u toj će rečenici prepoznati slavnu repliku iz "Ubika", kojom jedan od glavnih junaka romana - Glenn Runciter - objašnjava o čemu je tu, zapravo, riječ.
"Ubik" je mnogo više od SF romana, to je intelektualna poslastica, specifičnog anarhoidnog humora. Baš kakav je njegovao i Frank Zappa, američki glazbenik o čijem je životu, uz blagoslov obitelji i uvid u golemu arhivu, Alex Winter snimio dokumentarac koji se od kraja prošle godine može, uz plaćanje, pogledati na nekim platformama. Film počinje Zappinim koncertom u Pragu kojim je obilježen uspjeh Baršunaste revolucije.
Malo je tako cool tipova hodalo ovim planetom kao što je to bio Frank Zappa. Nevjerojatno nadaren, intelektualno superioran, s nekim prirodnim nagnućem ka satiri i imanentnim mu ludizmom, Zappa je svoju karijeru počeo polovicom 1960-ih godina. U dokumentarcu vidimo kako su ga kao klinca zanimali spravljanje eksploziva i montaža filmova, a glazbi ga je privukao avangardni skladatelj Edgard Varèse.
Eksperimentalni rock, free jazz, ozbiljne, orkestralne kompozicije - tek je mali dio perfekcionističkog muzičkog svijeta u Zappinoj glavi, kojeg sam manji dio uspjela upoznati zapevši u životu s jednim velikim Zappinim fanom. Koliko god Zappa bio karizmatičan i privlačan - upravo je on zaslužan za kratkotrajan, ali glasovit život benda The GTOs (Girls Together Outrageously) sastavljenog isključivo od groupies s kraja 1960-ih, predvođen Pamelom Des Barresom koja o njemu i govori u filmu - njegova glazba uvijek mi se činila kao zabava za - lude dječake.
U to sam se uvjerila kada sam sa svojim, tada friškim dečkom došla u KSET na samom početku 2004. godine na koncert Zappina benda Mothers of Invention, predvođenog jednim od legendarnih pjevača grupe - Napoleonom Murphyjem Brockom. Uglavnom muška publika te večeri bila je potpuno raspamećena, baš onakva kakvu je i vidimo na dokumentarnim snimkama sa Zappinih koncerata. Potresno je u filmu gledati kako se jedan tako iskričav duh kakav je bio Zappin gasi, kako se u njegovim, prodornim i inteligentnim očima nakuplja bol.
Glazbenik se posljednjih godina života borio s karcinomom prostate, otišao je na početku svojega šestog desetljeća. No, pravu božićnu poslasticu ostavili smo za kraj - Fincherov "Klub boraca". Što može biti bolje od lucidne kritike kapitalizma s kraja 20. stoljeća, ispripovijedane kroz anarhoidan trokut likova koje su tako dobro utjelovili Edward Norton, Brad Pitt i Helena Bonham Carter? I kada se na kraju filma uz zvukove Pixiesa i "Where is My Mind" pred očima bizarnih ljubavnika urušavaju njujorški Blizanci, dvije godine prije nego što se to doista dogodilo, predvidljivo razmišljaš kako istinski umjetnici uvijek anticipiraju budućnost.
No, ništa nas ipak nije moglo pripremiti na film u kojem smo prisiljeni sami biti protagonisti. Još jedan razoran potres vratio nam je gotovo pa zaboravljenu proljetnu traumu koju imamo zarobljenu u tijelu. A ono što smo doživjeli ili na snimkama vidjeli da se dogodilo u 12.19 sati 29. prosinca u Petrinji, Sisku i okolici, previše nalikuje na početak Spielbergova "Rata svjetova". I zato bih voljela da se neki filmovi do daljnjega ipak skinu s našeg životnog repertoara.