"Reci mu ‘Ćiro, pederu‘, nagovarala sam kćer dok je pisala pozdravni govor Miroslavu Blaževiću koji je sutradan trebao doći u njenu novozagrebačku školu. Dvanaestogodišnjakinja, vjerojatno misleći da sam poludjela, zgroženo me odbila. Svakako sam bila više uzbuđena od nje što će imati priliku družiti se s njime.
Ćiri je predavanje u OŠ Ive Andrića, nazvanoj baš po njegovom sugrađaninu, početkom lanjskog proljeća bilo zadnje. Bio je već jako bolestan. No, nikad nije odbijao pozive pa tako ni molbu profesora Dejana Nemčića da učenicima govori na temu ‘put do uspjeha‘.
Neumorni Ćiro u razredu im je energično objašnjavao da taj put nije ni malo lak i djeca su bila oduševljena. A svi znamo kako je teško oduševiti današnju djecu. Još kad to napravi jedan 87-godišnjak, to je ravno čudu.
"Ja sam u životu uspio, ali taj moj put koji sam prošao - bio je trnovit. Otišao sam u Švicarsku kao ekonomski emigrant i tamo sam radio najteže poslove da bi opstao. Imao sam diplomu profesora tjelesnog i tražio posao kod jednog Švicarca da djecu treniram u nekoj školi. Nikad ga neću zaboraviti. Korpulentan čovjek je bio, veliki gazda. Pita on mene: koji jezik govorite - engleski? Ja kažem ne. Francuski? Ne. Talijanski, njemački? Ništa, brate, ne govorim! I dok ja čekam da mi on da neku djecu kojoj ću predavati tjelesni odgoj, on ode u ćošak i donese mi metlu. ‘Evo, profesore…‘, kaže, ‘pa čistite!‘", ispričao je Ćiro.
Bilo mu je važno djeci prenijeti svoje iskustvo kako ne bi pomislili da uspjeh dolazi bez muke i preko noći. Iza svakog uspjeha stoji mukotrpan rad, odricanje i, ono što je za učenike sada možda najvažnije, permanentno učenje, napomenuo im je nekoliko puta.
Kako ih ipak ne bi bacio u depresiju, a po izrazima na njihovom licu vidio je da nisu daleko od tog stanja, na kraju predavanja ih je i utješio: "Samo osam godina nakon što su mi gurnuli metlu u ruke", rekao je, "postao sam izbornik Švicarske reprezentacije!"
"Život je, govorim to često, jedna akrobacija, da bude uspješan potrebna je i - legitimacija!", naglasio je.
Kćer nam je poslije doma uzbuđeno prepričavala što im je Ćiro govorio uz zaključak: "Prezanimljiv je. A koliko tek može psovati".
Kasnije je Ćiro na Facebooku napisao uz zajedničku fotografiju s učenicima: "Mogu odgovorno tvrditi da su mladi ljudi koje vidite na fotografiji kraj mene - pravi da pravlji ne mogu biti! Sve su shvatili što sam im imao za reći, čini mi se da su poruku i prihvatili, a pitanja koja su mi nakon toga postavili bila su najbolji pokazatelj da su me pozorno slušali. Jedan mangup je, istini za volju, malo skrenuo s teme i napravio štos, valjda da zadivi neku djevojku, pa me pitao, onako kako me neki novinari inače vole podjebati, zašto Prosinečkog nisam ranije stavio u igru protiv Francuza, ali to je ovaj put bilo tako simpatično da me samo dobro nasmijalo… Hrvatska može biti ponosna s ovakvom mladosti, ja znam da jesam!"
Javili smo mu se poslije da se zahvalimo, a on se sjećao svakog detalja druženja s djecom toga dana. On nikad nije ništa radio samo forme radi. Izvanserijski čovjek. Ćiro, nećemo vas zaboraviti, a ni učenici iz Ive Andrića.
