Tko zna kako to ide kad ti sina napadne galopirajuće ustaštvo. Probudi se, otvori mobitel, sjeti da je pravoslavni Božić pa ode na Facebook i zaželi Srbima sretan Božić. Onako, s likom ustaše koji u ruci drži odrubljenu glavu mrtvog četnika. Što se dogodi čovjeku da to učini, a želi imati neki ugled, ima oca koji se gura u javnost i nameće kao netko tko je vrijedan društvenoj zajednici, tko je čovjek koji će se žrtvovati za državu i ideale i onda predstaviš sebe i obitelj kao žrtve ludila.
Dečko, Ivan Đakić, ima 22 godine i kao svi normalni mladići u dobi kada su intelektualno najaktivniji, ovaj odluči fotografijom ustaše poslati čestitku. A onda, nakon desetak minuta, kada se sredi, skine objavu. I komentirajući vlastiti potez, opet zaželi Srbima sretan Božić, ovaj put kao normalna osoba, član HDZ-a. Odrekao se sebe kao ustaše.
Sljedeći dan ga se odrekao vlastiti otac, Josip Đakić, zastupnik HDZ-a i šef Hvidre, rekavši da mu sin nije tako odgojen i da on žali zbog nemilog događaja. Tko zna što je rekao time što je spominjao odgoj vlastitog sina, valjda ne da mu sin nije u stanju prihvatiti vrijednosti koje mu je kao otac ponudio. A opet, možda je to mladenački bunt protiv oca, čim se spominje odgoj. Otac je valjda veliki humanist, onako kršćanski bez kriterija voli sve ljude i tvrdi da su dobri bez obzira koje su vjere i nacionalnosti, u svakom razgovoru propagira čovjekoljublje, aktivan je u humanitarnim akcijama, pomaže strance, prognane i sve manjine, razumije probleme LGTBQ zajednice i onda, kako bi mu pokazao da ga je tu negdje izgubio, da se previše posvetio drugima, sin mu revoltirano ode put zaglupljenog ustaštva, mržnje i nasilja.
A ustvari viče ocu da ga zagrli. Zbog njega se i upisao u HDZ, kako bi mu bio bliže, shvatio ga i kako bi izgradili bolje odnose. A otac opet ništa ne skuži, objavi da najoštrije osuđuje ispad i egoistično brine samo o sebi i vlastitoj slici u javnosti i stranci, tvrdeći da ga nije tako odgajao. Kao da je ikoga briga kako je bilo kojeg punoljetnog ustašofila odgojio njegov otac?
Sin se nakon toga odrekao HDZ-a, ispisao se iz članstva. Zna se zašto se ljudi ispisuju iz neke stranke, razočaraju se. Ili bježe, ne mogu podnijeti pravila te stranke, suočavanje sa samim sobom. Ne mogu podnijeti da ih netko pita – koliko, na ljestvici od 1 do 10, mora biti glupa osoba koja će objaviti fotografiju ustaše s odrezanom glavom četnika i time Srbima zaželjeti sretan Božić? HDZ je najavio stegovni postupak protiv mladog člana, ali to je bilo prije nego što se ispisao. Sada neće biti ništa od toga. Možda bi ga tijekom stegovnog postupka pitali baš to. I poslali na neki sat socijalizacije, građanskog odgoja, društveno korisnog rada u komunu, dali mu da piše esej o ulozi ustaša u Drugom svjetskom ratu, ili ga poslali da uređuje krajobraz Jasenovca.
Možda bi mu kao odgojno otrežnjavajuću mjeru dali da nauči koje su hrvatske partizanske jedinice borile protiv fašizma, dakle i ustaša, zašto su to činile, tko su bili hrvatski partizanski heroji i zašto su to postali ili bi ga tjerali da jednostavno bude dobar kršćanin, onako kako to Papa predlaže. Tko zna što je dečku bilo kada je stavio tu objavu? Očito, nešto ozbiljno jer je nakon izlaska iz policije izjavio da to nije bio on. Ali, kvragu, sam je napisao tu objavu.
Pa je stoga, sasvim u redu da se njime bavi DORH. Jer, ljudi kao Ivan Đakić moraju prihvatiti, makar sudskom kaznom ako ih je tome propustila odgojiti obitelj, škola, crkva, da biti ustaša nikad nije značilo nešto dobro. Jednostavno, nije.