I NA VRATARSKOJ I NA TRENERSKOJ POZICIJI BIO JE JEDAN OD NAJBOLJIH U POVIJESTI HAJDUKA! 'Ivić mi je nakon tog poraza priznao da sam ja trebao braniti'

Ivan Katalinić Banks, flegmatični vratar Hajduka, čuvar mreže koji je čitao igru, kužio već izdaleka kako će i kad će neki napadač šutirati, znao je također rasporediti, upozoriti svoje obrambene igrače više od svih drugih golmana Bijelih. Zato je kasnije baš zbog brze anticipacije razvoja igre postao i jedan od najuspješnijih trenera Hajduka, točnije stručnjak s najviše osvojenih trofeja otkako je Hrvatske. A da ne govorimo kako je Katalinić u zbroju trofeja iz igračke i trenerske karijere najbogatiji u obitelji splitskog kluba.

Katalinić je već s 18 godina došao na Stari plac iz Trogira iz redova Slavena. One 1971., šampionske godine Bijelih, upamćene po činjenici da su se domogli naslova prvaka Jugoslavije poslije punih 16 godina, Katalinić je pozirao na skupnim fotografijama kao treći vratar, ali nije debitirao u prvoj momčadi premda voli kazati kako je i kao pričuvni čuvar mreže sudjelovao u trijumfu. U to vrijeme prvi vratar je bio Radomir Vukčević, klasa, parader, reprezentativac (drugo mjesto s Jugoslavijom na prvenstvu Europe u Italiji 1968.), dok je prva pričuva bio Ante Sirković. I kad je Vučević otišao na Korziku, u Ajaccio, Sirković je zauzeo mjesto među vratnicama, a Katalinić ga je zamijenio samo jednom, ušao je u igru protiv Maribora (2:1) u Splitu, tako je debitirao 10. listopada 1971. Onda je u ljeto 1973. pod Marjan stigao Rizah Mešković iz tuzlanske Slobode da bi, tek po njegovom odlasku u nizozemski AZ, Katalinić napokon postao standardni vratar i to u sljedeće tri sezone. Otišao je potom na jednu godinu u vojsku i onda tri godine u engleskog prvoligaša Southampton da bi po povratku postao trener vratara, kasnije i trener. Odlazak u Southampton bio je prava senzacija u to vrijeme, igrač iz Jugoslavije na Otoku. I onda još golman, a Englezi su bili poznati po tome što su golmane birali pažljivo, jer tamo prema njima suparnički napadači nisu u duelima imali milosti. Uglavnom najdugovječniji akter Hajduka modernog doba.

Hajduk je u Europi, u vrijeme dok je Katalinić bio u splitskom klubu, doživio dva toliko puta spominjana nokauta - prvi u St. Etienneu, drugi u Eindhovenu. U prvom slučaju, Bijeli su kod kuće pobijedili francuskog prvaka 4:1, pa u uzvratu izgubili s 1:5, dok su u drugom slučaju najprije svladali PSV s 2:0 i onda u gostima bili eliminirani s 0:3. Ta dva ispadanja zauvijek su grizla savjest trenera Tomislava Ivića, koji je kasnije postao svjestan da je Rizah Mešković u noćnim utakmicama, pod reflektorima, branio znatno slabije, nego kad su se utakmice igrale danju. A na tu činjenicu ga je upozorio Vojmir Kačić, Ivićev asistent i trener vratara, da se usput spomene, zaslužan u nizu slučajeva pronalazaka talentiranih dječaka po splitskim školskim igralištima, trgovima i okolnim livadama.

Arhiva

- Ivić mi je poslije Eindhovena priznao kako je falija što mene nije stavio na vrata - sjeća se Katalinić.

- Mešković je bio prvi vratar, otišao je u vojsku i godinu kasnije u proljeće 1976. vratio se, pa ga je Ivić u tom trenutku pretpostavio meni. Riza je branio te dvije utakmice protiv PSV-a i još četiri u prvenstvu, sve u tom kratkom vremenu, onda je otišao u Nizozemsku. Vidite, te sezone sam u Kupu prvaka branio protiv belgijskog Racing Whitea, pobijedili smo ih i u Splitu i u Bruxellesu. No, o tome, kako je Mešković primio neke golove, šutevima s distance, nije se govorilo, više se debatiralo kako nas je sudac Linnemayer oštetio u Eindhovenu.

Katalinić je zaslužio reprezentativni dres, on je u svega 16 mjeseci, od premijerne utakmice 30. siječnja 1977. u Bogoti protiv Kolumbije (1:0 za Jugoslaviju) do 18. svibnja 1978. i utakmice u Rimu protiv Italije (0:0) branio na 13 utakmica. Zanimljivo, to je bilo 13 nastupa u nizu uz jedan slučaj kada je branio Petar Borota, rezultati nisu bili briljantni.

Katalinić je dobio nadimak Banks po poznatom engleskom vrataru, smirenom, hladnokrvnom, toliko da se katkad doimao kao pospan. Međutim, Katalinić, po nekima i Kate, imao je savršene reflekse, nikad nije djelovao uspavano već mirno… Ono što ga je posebno odlikovalo to je način na koji je ulazio u šut, naročito oni slučajevi za koje se kaže 'bacio se u noge', to jest intervenirao je uspješno u situaciji jedan na jedan.

- Katalinić je uz Vukčevića bio najbolji vratar Hajduka - rekao je njegov suigrač Dražen Mužinić. - Toliko siguran, samouvjeren, jedinstven u obrambenim akcijama. Evo, kad bih ga s nekim uspoređivao onda bih rekao da je po stilu slika i prilika današnjeg vratara reprezentacije Dominika Livakovića.

U svojoj vratarskoj karijeri promijenio je brojne trenere, kako one glavne, tako i specijaliste, trenere čuvara mreže.

- Moj spas, da tako kažem, bio je Vladimir Beara. Koliko god sam bio talentiran toliko me Beara naučio tijekom treninga, doslovno izgradio. Moja zamjerka na naš nogomet bila je da nema dovoljno specijalista, ali u posljednje vrijeme akademija HNS-a uhvatila se i tog posla.

Katalinić kao trener vodio je brojne klubove, s Hajdukom je ostvario najbolje rezultate, bio je dva puta pomoćnik izbornika: Miroslava Blaževića (Euro '96. i SP '98.), te Mirka Jozića (SP 2002.). Zaslužio je ulogu samostalnog izbornika Hrvatske, ali su ga 'preskakali neki, koji su bili bliže centrali'.

- Poseban gušt su mi bili derbiji. Mi imamo onu poštapalicu 'ko to more platit'. Stvarno je tako bilo i ostalo. Na Marakani, završnici prvenstva treba nam pobjeda protiv Crvene zvezde za naslov i mi ih puknemo s 2:1, oba gola Mičuna Jovanića, baš ona s treninga, iz uvježbanih akcija. Onda smo još jednom sljedeće sezone svladali Crvenu zvezdu u Beogradu… Gol je iz slobodnog udarca dao Jure Jerković već u 3. minuti, a Zvezda je napadala i napadala, imao sam mnogo posla, nisu izjednačili. A što ću vam govoriti onoj slasnoj, veličanstvenoj, spektakularnoj, neopisivoj pobjedi protiv Partizana 6:1 usred Beograda. Prije utakmice mi izlazimo na teren kako je uobičajeno, u veštitima, da izazovemo navijače, da se ispušu. Grobari krenuli s onom pjesmicom 'što ste došli, kad ste znali, da ste ovde naj***li'. A Ivić protivno očekivanjima, jer je bio čovjek, koji je znao viknuti, prijetiti, kazao bi koji put i neku uvredljivu riječ, ali nikad nije nekome opsovao mater. Dakle, Ivić se okrenuo prema jugu, tamo odakle su Grobari drečali, zavikao im je: 'Došli smo vam ovdje je**t mater!'. Ajme, koji je kaos nastao, htjeli su skakati preko ograde, a mi svi šmugnuli u svlačionicu. I onda smo na terenu, Bjekovića i kompaniju s***ali, 6:1.

Arhiva

Što se tiče nadmetanja s Dinamom Katalinić se iskazao kao trener, dobio je brojne dvoboje, odlučne za trofeje.

Ivan Katalinić, rođen je u Trogiru 17. svibnja 1951., u Hajduku - kako je kazao 'cijeli život', najprije deset godina kao vratar, onda dugi niz godina kao trener Bijelih (u tri navrata), s prekidima kada je tri godine branio u Engleskoj, te trenirao Rijeku, Osijek, Varteks, Zadar, Zagreb, Split, Slaven Belupo, Šibenik, Dugopolje, zatim u inozemstvu, u sedam država: Al Ittihad, Hapoel, Al Riffa, Metalurg, Dinamo (Tirana), Dunajvaros, GOŠK (Gabela), Posušje, Široki Brijeg, Jedinstvo (Bihać). Kao igrač aktivno je s Hajdukom sudjelovao u osvajanju tri prvenstva i četiri kupa Jugoslavije, kao trener Bijelih po dva prvenstva, kupa i superkupa, te je ostvario najbolji plasman u Europi otkako je Hrvatske, četvrtfinale Lige prvaka 1995.