Dva su desetljeća prohujala, no sjećanja na taj ponedjeljak, 14. veljače 2000. godine, itekako su svježa i zauvijek će živjeti. Toga je Valentinova u svečanoj loži Maksimir Dinamova stadiona u 17 sati počela klupska Skupština, a u 18:02 ondašnji predsjedatelj skupštine NK Croatia Stjepan Brolich glasno je rekao:
- Ovome klubu vraćeno je ime Dinamo! Od ovoga trenutka ime našeg kluba opet je Dinamo!
Gromoglasni je pljesak svih zastupnika Skupštine popratio ove Brolichove riječi, bila su nazočna 44 od ukupno 50 zastupnika, a izvršni direktor kluba Damir Vrbanović potom je pojasnio:
43 glasa ‘za’
- Imamo 43 glasa za povratak imena Dinamo i jedan za ime Dinamo-Croatia...
I tako je, eto, nakon devet godina i neuspjelih eksperimenata s ridikuloznom i nespojivom složenicom HAŠK-Građanski (!?), a potom i olako potrošenim lijepim nazivom Croatia, maksimirski klub vratio svoje ime. Ispod zapadne tribine odjekivalo je gromko navijanje oko 3000 Bad Blue Boysa, slavili su svoju veliku pobjedu. Pjevalo se i navijalo, palile su baklje, a u jednom je trenutku izbila i tučnjava između navijača i policije. No, to se brzo smirilo, a odmah nakon što su obznanjeni rezultati glasanja, sportski direktor Velimir Zajec, trener druge momčadi Marko Mlinarić i klupski govornik Ivan Rotim otišli su pred navijače kako bi im i službeno potvrdili da je “mali d” iznova maksimirski gazda!
Povratak imena Dinamo
Nije išlo preko noći
Nije se, dakako, vraćanje Dinamova imena dogodilo preko noći. Nakon smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je bio najžešći protivnik Dinamova imena, ritam promjena nezaustavljivo je marširao, ono što je dojučer izgledalo nestvarno i daleko, preko noći postajalo je zbiljom... Događaji su u svim životnim sferama svojom brzinom probijali zvučne zidove, pa je tako na red stigla i promjena imena maksimirskog kluba. Nakon gotovo devet godina, nakon 3165 dana... Zanimljivo, krajem 1999. godine najavio ju je ondašnji klupski predsjednik Zlatko Canjuga, rekavši:
- Nakon utakmice protiv Manchester Uniteda pokojni predsjednik Tuđman prišapnuo mi je u dizalu nešto znakovito u svezi klupskoga imena...
Više nitko nikada nije mogao provjeriti autentičnost te rečenice, ali je činjenica da su se potom zbili događaji koji su doveli do promjene klupskoga imena. Željeli smo razgovarati s Canjugom, no nije bio raspoložen za evociranje uspomena o toj temi. Ali zato je sjećanja s nama podijelio jedan od najvažnijih sudionika tih burnih dana, zagrebački poduzetnik Željko Šelendić, koji je desetak godina ranije besplatno obnovio brončani kip bana Josipa Jelačića, prije nego što je vraćen na glavni gradski trg. U Šelendićevu domu u Gračanima dogodio se jedan od najvažnijih događaja uoči vraćanja Dinamova imena...
Povratak imena Dinamo
- Godinama se u gradu osjećala želja za povratkom Dinamova imena i želio sam to inicirati i ubrzati. Stoga sam organizirao druženje u svom domu, spojio sam Zlatka Canjugu i Zdravka Mamića, koji su se do tada gledali preko nišana, za stolom je bio i Velimir Zajec, a nešto kasnije došao je i vaš kolega, na žalost pokojni novinar Tomislav Židak, kojeg sam zval Grof - kaže Šelendić i ističe:
- Više nije bilo predsjednika Tuđmana, a Canjuga nam je, osim one poznate priče iz dizala nakon utakmice s Manchester Unitedom, kod mene doma rekao i ovo: “Kad sam posljednji put vidio predsjednika, rekao mi je ‘Zlatko, čuvaj mi...’ A ja sam na to upitao: ‘Dinamo?’ Odgovora više nije bilo, nije predsjednik rekao ni da ni ne, sve je ostalo u zraku”, prepričao nam je tada Canjuga svoj posljednji susret s predsjednikom Tuđmanom - sjeća se Šelendić i nastavlja:
“Umbro” već tiskao
- Ma kako god bilo, za povratak imena na jedan lijepi način najzaslužniji su tada bili Canjuga i Mamić. Nije ih bilo lako spojiti, ali povezala ih je ljubav prema Dinamu. Može svatko reći što hoće, ali i Canjuga i Mamić vole Dinamo, a u nekim su se trenucima jedan drugome tako srdačno obraćali da smo ih zezali “pa kaj bute sad prohodali, a dojučer niste razgovarali”! Sve se odvijalo u mirnom ozračju, razgovarali smo i tražili pravi model povratka klupskog imena, da sve bude odrađeno gospodski i demokratski, kako bi se mladim ljudima legalno vratilo ime kluba koje su toliko željeli. Sreća je bilo da nismo trebali nikakvi politički “poguranac” za provedbu naše inicijative, u to su se vrijeme događale brojne promjene i u tom vihoru promjena bila su otvorena i vrata povratku Dinamova imena - govori Šelendić o večeri koja bi trebala ući u hrvatsku povijest.
Teško je, naime, povjerovati da su za istim stolom sjedila petorica Hrvata i da su o istoj temi, povratku Dinamova imena, svi imali jednako mišljenje i stav!
- Ha-ha-ha... Svi smo imali isti cilj, samo nas je zanimao povratak Dinamova imena. I trebalo je to brzo provesti, uskoro je sazvana i klupska Skupština, sve je ostalo već dobro znano i mnogo puta prepričano - kaže Šelendić.
Točno tako. Unatoč neprijepornim zaslugama za povratak Dinamova imena, Zlatko Canjuga bio je sve bliže izlaznim vratima iz kluba, uskoro je napustio Maksimir, ali i političku arenu, pa se povukao u medijsko zatišje. Zdravko Mamić tada se iznova službeno vratio u klub, baš kao i Velimir Zajec, no ubrzo je pukla ljubav između Mamića i Zajeca, koji je u noći ludoga slavlja bio i kolateralna žrtva međusobnog sukoba nekih BBB-a, u nekad kultnom restoranu “Domagoj” u sitnim je noćnim satima dobio pepeljaru u glavu i završio je na šivanju u “Traumi”!
Dan poslije odmah su iz stadionskih podruma izvađena Dinamova obilježja, koja posljednjih godina nisu bila poželjna u Maksimirskoj 128. I kako su munjevito s vrata skidane kvake s omraženim “malim d”, još su se brže glancale i pripremale za povratak! Samo je mijena stalna, najbolje to znaju oni koji su skidali kvake, isti oni koji su ih i vratili u klupske prostorije...
Nadalje, u Manchesteru, u tvornici “Umbro”, već su bili napravljeni dresovi s Dinamovim grbom, a klupski su direktori za minule božićne blagdane, uz darivanje službenim Croatijinim suvenirima, u džepove poznanicima gurali “promotivne primjerke” upaljača, privjesaka, značaka... s Dinamovim grbom! Sve je, dakle, bilo usmjereno prema povratku Dinamova imena i više nije bilo te sile koja je mogla zaustaviti željenu promjenu, samo deset dana uoči Croatijina sedmog rođendana. Danima se osjećao Dinamov vrući dah i višegodišnji je prkos BBB-a bio nagrađen, u jednom od povijesnih dana ionako burne maksimirske povijesti...