Rijeka, 210517.
Stadio Rujevica. Susret 35. kola MAXtv 1.HNL, Rijeka - Cibalia.
Na fotografiji: Franko Andrijasevic.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX

SENZACIONALNA KEKOVA VOJSKA

BILA JE TO GODINA KOJU ĆE NA KVARNERU PAMTITI ZAUVIJEK Dupla kruna pothvat je kakav hrvatski nogomet neće tako skoro opet vidjeti

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 01.01.2018. u 08:07

  • Godina koja je izmakla zlatnim će slovima ostati upisana u klupskim knjigama riječkog prvoligaša. Kao najbolja, najuspješnija, najtrofejnija ili, jednostavno - povijesna! Sve što je počelo još tamo sredinom srpnja 2016. godine stalo je u posljednjih 10 dana svibnja 2017. Iako su u Rijeci igrali i Real i Juventus, kasnije i Milan, ta utakmica protiv Cibalije zauvijek je promijenila klupsku povijest, izbrisala priče o moralnim pobjednicima i nogometnu Rijeku dovela na hrvatski tron. Kada je svemu dodano i Rabuzinovo sunce, kada je Rijeka sve ono što je napravila kroz 36 kola potvrdila trijumfom u finalu Hrvatskog kupa, kada je potpuno detronizirala Dinamo, čak su i najzagriženiji suparnici mogli reći samo - bravo, majstori.

    Iscrpljujuća utrka

    Ništa osim čestitki Rijeka nije ni zaslužila nakon što je osvojila dvostruku krunu kojoj nema niti jedne mrlje, a možemo slobodno reći i da su Mišković, Kek, Andrijašević i društvo napravili pothvat kakav će se u HNL-u vjerojatno još dugo čekati. Pobjeda protiv Cibalije bila je okidač za eksploziju emocija, trenutak kada su se nakon zadnjeg Vučemilovićeva zvižduka tribine prelile na rujevički travnjak, kada su navijači na ramenima nosili Andrijaševića i Vešovića pa dugo u noć slavili svoje junake.

    Franko Andrijašević
    Ronald Gorsic / Hanza Media / Hanza Media
     

    - Zaslužili smo slaviti jer smo se borili protiv svih i protiv svakoga. Ovo je sigurno najteži trofej koji sam ikada osvojio - govorio je Stefan Ristovski u slavlju nakon Cibalije, kada su u riječkoj svlačionici otpuštene sve kočnice, kada se nije biralo ni vrijeme ni mjesto da se isprazni silna količina emocija.

    Samo igrači, Matjaž Kek i ljudi iz njegova stožera znaju kroz što su sve prošli u tih 10-ak mjeseci iscrpljujuće prvenstvene utrke u kojoj su u pravom trenutku izvukli neki prkos pa pokazali da ne namjeravaju propustiti priliku koja se ukazala.

    - Mi smo vjerovali otpočetka, kada smo krenuli u prvenstvo, znali smo da smo u stanju napraviti nešto ovakvo, nastavili smo igrati i pobjeđivati, što je pravo čudo kada se zna protiv koga smo se i čega sve borili - rekao je Josip Mišić.

    Rijeka, 020817.
Stadion Rujevica. UEFA Liga Prvaka, 3. pretkolo, uzvratna utakmica NK Rijeke i FC Salzburga. Na fotografiji: Josip Elez, Filip Bradaric, Andrej Prskalo, Stefan Ristovski.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
    Foto: Damir Krajac / CROPIX / CROPIX
     

    Rijeka je svoje kvalitete u utrci za naslovom prvaka postala svjesna negdje početkom jeseni prošle sezone, onih 5:2 na Rujevici bilo je okidač nakon kojeg se sve glasnije počelo spominjati naslov prvaka. Bio je to trenutak kada su Bijeli počeli pokazivati svoju nadmoć i počeli vješto preskakati prepreke s kojima su se morali suočiti i izvan travnjaka, od sudačkog kriterija koji im u nekim utakmicama nije bio naklonjen do nekih odluka i smiješnih objašnjenja za iste, poput tri utakmice suspenzije Franku Andrijaševiću.

    Ipak, iz današnje perspektive ostaje dojam da su takvi trenuci samo budili inat i stvarali prkos u riječkoj svlačionici, da su bili razlog zbog kojeg su mnogi fizički i mentalno otišli preko granica svojih mogućnosti. A kada se to dogodilo, onda su postali svjesni da ih nitko i ništa neće moći zaustaviti.

    Srdjan Vrancic / Hanza Media
    Srdjan Vrancic / Hanza Media / Hanza Media
     

    Temelji šampionske Rijeke postavljeni su još u prvim danima 2015. godine, u trenucima kada je Andrej Kramarić ostvario najveći transfer u klupskoj povijesti, Rijeka je dovela Filipa Bradarića i Josipa Mišića. Naljeto je stigao Roman Bezjak pa Stefan Ristovski, kasnije i Leonard Zuta, tu je negdje stalno bio Marko Vešović i polako se počeo stvarati kostur momčadi koja je već sezonu ranije nagovijestila da može otići do kraja. Tada nije otišla jer kao da je nedostajala još poneka figura koja bi oplemenila riječki kadar. Unatoč prometnom prijelaznom roku u kojem je Rijeka izgubila mnoge igrače koji su imali uloge standardnih prvotimaca (Samardžić, Lešković, Tomasov, Vargić, Močinić, Balaj...) Damir Mišković uporno je ponavljao da će to biti najjača Rijeka njegova mandata. A kada joj je dodao Franka Andrijaševića i Alexandera Gorgona, to je doista i postala. Naravno, u velikoj mjeri zahvaljujući Matjažu Keku, koji je uspio pronaći idealnu ravnotežu između, kako je jednom to rekao Bojan Prašnikar, germanske discipline i balkanskog šarma.

    Kekova mudrost

    Kek je bio dovoljno iskusan da je znao pronaći adekvatan pristup za svakog od igrača koji su na svojim plećima nosili najveći teret na putu prema dvostrukoj kruni i, možemo slobodno reći, uvjerio ih u vlastite kvalitete.

    Vlado Kos / Cropix
    CROPIX
     

    - Nakon nekoliko teških sezona u kojima se puno sumnjalo u mene i moje kvalitete tih je godinu dana u Rijeci ubilo sve te sumnje - govori Franko Andrijašević, jedan od igrača koji su pod Kekom višestruko naplatili taj inat.

    - Kada sam prvi put razgovarao s Kekom, mislio sam, tko zna što će me tražiti, a on je želio samo da s osmijehom dolazim na trening i da guštam igrajući nogomet. Tih godinu dana što sam radio s njim stvarno smo imali sjajan odnos i žao mi je što je kratko trajalo.

    Ta kemija koja se uspjela stvoriti u svlačionici, Kekova neprestana priča o svakoj idućoj utakmici kao najvažnijoj, razmišljanje o kvaliteti svoje igre više nego o igri suparnika, uz dio sebe, koji su u titulu na Rujevici ugradili svi, od igrača do radne zajednice, na kraju su bili okidač za senzacionalnu priču nogometne 2017. I postali dokaz da se može, da, ako si dovoljno kvalitetan u onome što radiš, onaj Mamićev “sad i nikad više” ne treba toliko ozbiljno shvatiti.

    Iz drugih medija