Sad, nakon novog ažuriranja, Dinamova momčad vrijedi 136,95 milijuna eura. Pomak od gotovo 100 milijuna u Bjeličinoj eri. Međutim, to je tek šlag čitave priče, mozaik iza kojeg stoji puno, puno kockica. Bjelica ih je uspio kvalitetno posložiti i ispunio je obećanje koje je javno dao kad je sjeo na Dinamovu klupu.
- Stvorit ću drugačiji Dinamo, vidjet ćete!
Rekao je to u svibnju 2018. nakon što je njegova momčad u Vinkovcima pobijedila Hajduk (1:0) i osvojila Kup. No unatoč trofeju situacija u Dinamu i oko njega nije ulijevala optimizam. Modri jesu naslov vratili u Zagreb nakon što je pehar godinu dana spavao u Rijeci, ali završnica sezone bila je očajna. Modri su u proljeće ušli s velikih 12 bodova prednosti, praktički već na kraju jeseni osvojili prvenstvo, međutim kola su ubrzo krenulo nizbrdo.
Prvi poraz u povijesti od Lokomotive (1:4) u Maksimiru smijenio je Marija Cvitanovića, gubili su Modri i od Hajduka, Rijeke, Rudeša i prednost se smanjivala, naslov je postao upitan. Ipak, unatoč tom porazu od Rudeša, momčad kojom je nakon Cvitanovića kormilario Nikola Jurčević osvojila je naslov, a Jurčević dobio otkaz. Atmosfera je bila negativna, pesimistična, Dinamo ni približno nije izgledao kao momčad koja će dva mjeseca krenuti pisati povijest. A baš u tom trenutku Bjelica je servirao spomenutu rečenicu:
- Stvorit ću drugačiji Dinamo!
To “drugačiji” značilo je da će Dinamo biti europski kompetitivna momčad, koja se neće zadovoljiti samo nastupima u skupini Europske lige ili Lige prvaka, već će ciljati pobjede i protiv najjačih momčadi kontinenta. A igrači će svojim zalaganjem i trudom, bacanjem na glavu do zadnje lopte, osvojiti navijače te natjerati gledatelje da dođu na Maksimir. To je bila želja, iako se u tim trenucima činila utopističkom.
Nogometnu Hrvatsku lagano je zahvaćala euforija zbog nastupa i rezultata reprezentacije u Rusiji, a Bjelica je u Sloveniji, u utrci s vremenom, stvarao novu, drugačiju momčad. Otišao je Soudani, prije njega i Sosa, stizali su jedan po jedan Dilaver, Oršić, vratio se iz Lokomotive Šunjić... Pitali su se svi tada koliko može Olmo, hoće li postati svjetska klasa, može li Hajrović igrati kao nekad, može li i kapetan Ademi nakon dvogodišnje suspenzije dostići staru formu.
A onda je još stigao i Bruno Petković, napadač koji dvije godine nije zabio gol u Italiji. Puno upitnika i puno posla pred Bjelicom, međutim već su prve europske utakmice pokazale da taj novi Dinamo “miriše”. Na krilima ruske srebrne groznice navijači su u Dinamu vidjeli svojevrsni nastavak te bajke, odjednom se zakotrljalo i - krenulo. Young Boysi su ipak bili mrvicu bolji u borbi za Ligu prvaka, međutim Europska je liga u svim tim okolnostima koje su bile na snazi samo prije par mjeseci prije bila dovoljna nagrada. I novi cilj.
- A sad idemo prezimiti u Europi - izjavio je Bjelica i polako počeo dobivati povjerenje. Toliko je bilo neuspješnih pokušaja dohvaćanja europskog proljeća da su se svi već umorili od očekivanja, ali tad je zvučalo uvjerljivo. Iako je skupina s Fenerbahčeom, Anderlechtom i Spartakom iz Trnave bila sve samo ne lagana. No uvodna pobjeda od 4:1 nad Fenerom pa 2:0 u Bruxellesu bio je jasan znak da ovaj Dinamo može. I da je ovo doista - drugačiji Dinamo. Bio je to, zapravo, tek početak priče koja traje i dalje.
Dosanjali su Dinamovi navijači europsko proljeće, pa i više od toga, došao je Dinamo u osminu finala izbacivši Viktoriju Plzen, bio je blizu i protiv Benfice, pao je tek u produžetku. No zaslužio je Dinamo pljesak, najavio da je spreman za napad na Ligu prvaka u ljeto 2019.
- Sretan sam i zadovoljan onime što smo napravili. Ne samo rezultatom već i činjenicom da je Maksimir na europskim utakmicama opet pun, da ljudi čekaju u redovima za ulaznice. A pogotovo sam sretan što radim s takvim igračima, s takvom momčadi.
Tako je zborio Bjelica tada, na proljeće 2019., ali osim rezultata i povratka atmosfere na oronuli Maksimir, najveći uspjeh njegova rada bilo je nešto drugo.
- Kad sam došao, gotovo svi igrači htjeli su otići iz Dinama. Sad od njih 28 barem 27 želi ostati!
I da, po tome je Bjelica bio poseban, raritetan. Jer je uspio nešto što nitko prije njega nije napravio, igrači više ne bježe iz Dinama na prvu ponudu, već im je gušt igrati i živjeti u svlačionici pod jugom. Iako je imao puno igrača u kadru, iako ni matematički nisu mogli svi jednako često igrati, Bjelica u momčadi nije imao nijednog nezadovoljnika. Rotirao je igrače, neki su igrali više u Europi, neki u HNL-u, ali svi su bili sretni i zadovoljno što su dio ove sjajne priče. Bajke, zapravo. A na sve to došla je još jedna potvrda. “Nepoznati” i “sumnjivi” Mislav Oršić pretvorio se u ubojitu kariku, Bruno Petković je eksplodirao, a Dani Olmo postao svjetska marka.
Izmislio je Bjelica Rrahmanija na lijevom boku, potom Dinu Perića, razigrao Gojaka, Moru, Livaković je postao nezamjenjiva reprezentativna jedinica, golman kojemu se naklonio i veliki Iker Casillas. Velika većina njih postali su reprezentativci, taj je Oršić zabio hat-trick Atalanti u Ligi prvaka, Petković se poigravao Mađarima i Slovacima u kvalifikacijama za Euro, stigao do statusa uvjerljivo prvog napadača u kadru Zlatka Dalića. A Dani Olmo... On je dosanjao snove za koje je mislio da ih nikad neće dosanjati u Dinamu, zaigrao je u Ligi prvaka, zabio pogodak Manchester Cityju, debitirao i zabio za A selekciju Španjolske.
Sve ono što je Bjelica napravio u tih godinu i pol dana, zapravo, nadilazi priču o pukom rezultatskom uspjehu, o skidanju polustoljetnog prokletstva i o nekoliko sekundi koje su Modre u utakmici protiv Šahtara dijelile od europskog proljeća u Ligi prvaka. Bjelica je napravio mnogo više - stvorio je novu igračku vrijednost za cjelokupni hrvatski nogomet, pokrenuo Dinamo i potpuno obrnuo percepciju maksimirskog kluba u puku, ispričao izuzetno pozitivnu priču.
On će sam velike zasluge pripisati i klupskoj Upravi i Zdravku Mamiću, koji su dovodili igrače dok on još nije bio tu, poput Petkovića i Oršića, ali ipak je on taj koji je mijesio tijesto i napravio sjajan kolač. Nagradu je, dakle, zaslužio jer nije samo potpisao sjajan rezultat već je uistinu ispunio obećanje i stvorio - drugačiji Dinamo.
Naravno, nisu na tom putu tekli samo med i mlijeko, bilo je lošijih utakmica, nekih možda i pogrešnih trenerskih poteza, bilo je situacija u svlačionici koje je trebalo rješavati, poneki igrač koji možda ipak nije bio sasvim zadovoljan ili je želio otići. Bile su i, možemo reći, dvije-tri krizice nakon kojih je Bjelica morao povlačiti i neke malo drugačije poteze, poraz od Rijeke u finalu Kupa, remi u prvoj utakmici s Ferencvarosem ili onaj poraz od Varaždina. Bilo je opasno i u Trondheimu, na zadnjoj stepenici prije Lige prvaka, kad se Rosenborg činio bližim cilju. Međutim, Bjelica je uspio sve to riješiti, preskočiti i opet potpisati uspješnu godinu.
Šteta što je promaklo novo europsko proljeće, ostaje tuga, ali i ona je posljedica svega dobroga što je Dinamo dosad napravio. Da je netko prije 18 mjeseci rekao da će Dinamo doći do te razine da plače za drugim krugom Lige prvaka, pomislili bismo da je lud. Nenad Bjelica jedan je od rijetkih koji su u to vjerovali i koji su imali plan kako do toga i doći. Ispunio je obećanje, a to je u sportu najteže, jer ne ovisi uvijek sve samo o tebi...