Krunoslav Jurčić (47) trenutačno je na odmoru u Mandrama, mjestašcu na Pagu.
- Igram tenis s Danijelom Šarićem, malo prebacujemo lopticu preko mreže, onako, prijepodne, da ne spavamo do podneva... - kaže nam Jurčić.
On je trener s kojim o nogometu možete razgovarati 0-24. Doslovno živi nogomet, otvoren je o svakoj temi, a za novinara je uvijek zahvalan jer nema dlake na jeziku, rečenice ne zamata u celofan, ne skriva se iza “politički korektnog” govora koji u eter guraju mnogi.
- Trenutačno nemam trenerskog angažmana, tako da odmaram. Međutim, zaželio sam se posla, zaželio sam se priprema, prijelaznog roka... Htio sam preuzeti neku momčad, prije priprema, odnosno prijelaznog roka, da mogu više utjecati na momčad. U posljednja dva angažmana uzimao sam klubove, kako da kažem, usred ničega! Završi prijelazni rok, onda ja upadnem u četvrtom, petom ili šestom kolu... Obično postaneš trener u lošoj situaciji, kad si nemoćan za neki ozbiljniji rad jer traje prvenstvo, više nemaš utjecaja na transfere. Zato sam ove sezone želio krenuti ispočetka, ali nisam se zakačio ni za jedan klub.
Opekao sam se
Ponuda je bilo, ali...
- Nije bilo ničega primamljivog. Malo sam oprezniji nakon treniranja Adanaspora u Turskoj. Nisam radio, pa sam iz nervoze otišao raditi u klub za koji nikada nisam čuo. I opekao sam se, nisam si to smio dopustiti. Ali stekao sam još jedno iskustvo...
Dobro, teško je ponekad znati u kakvu se trenersku avanturu upustiti, zar ne?
- Čovjek treba brinuti o svojoj karijeri, nitko drugi neće. Moraš biti oprezan. Raspitivao sam se o Adanasporu, no bila je riječ o klubu koji je 14-15 godina bio u drugoj ligi, tako da nisam mogao dobiti kvalitetnu informaciju. Sve sam obavljao u Istanbulu, a kad sam došao na lice mjesta, malo sam se razočarao. Moja je prva reakcija bila - odmah se vraćam nazad! Međutim, imao sam odgovornost prema ljudima koji su radili taj transfer, kao i prema ljudima koje sam poveo sa sobom. Ja bih se vratio, ali nisam zbog njih.
Petev davno pokojni
Jasno da smo se prebacili na domaće nogometne razgovore. Prvo, logično, na Dinamo, koji je Jurčić trenirao u tri mandata. Kaže da je inficiran nogometom, da je to njegova profesija, stoga sve prati u najsitnije detalje.
- Znam mnogo stvari i između redaka... Kako komentiram današnji Dinamo, smjenu Ivajla Peteva? Petev je bio pokojni već dugo, nakon one utakmice protiv Slavena Belupa. On je ostao trener samo zbog nekih formalnih razloga, možda zato što Dinamo u tom trenutku nije imao neko rješenje. Bio je to nesretan brak, znalo se da Dinamo ne želi njega, a i on je vjerojatno osjetio da više nije dobrodošao. Bilo je samo pitanje trenutka kada će sve eksplodirati.
Trenersku poziciju preuzeo je vaš prijatelj Mario Cvitanović?
- Iskreno sam osjetio ogromno zadovoljstvo što je moj zaista veliki prijatelj postao trener. On je istinski zaljubljenik u nogomet, pravi znalac. Mario je vrlo perspektivan trener koji voli i zna taj posao i živi ga 24 sata dnevno.
Hoće li uspjeti?
- Dobio je zapuštenu momčad. Da, Dinamo je zapuštena momčad! To je najbolji izraz za današnji Dinamo. Objasnio sam mu da je Dinamo ili bilo koji drugi klub jako teško dobiti u najboljem izdanju jer se trenerom neke momčadi obično postaje kad je nekakva kriza. Nadam se da će on uspjeti napraviti iskorak, ima sve kvalitete potrebne za to, iako, kad je riječ o Dinamu, često ne ovisi samo o treneru. U Dinamu nikad ne znaš kakva će biti sudbina kompletnog procesa.
Može li Dinamo vratiti titulu ove sezone ili će Rijeka zadržati dominaciju?
- Nakon dugog niza godina tako se poklopilo, vjerojatno zbog takve selekcije, nije se pazilo, pa Dinamo ima motorički jako ograničenu momčad. Radi se o velikom problemu koji će se posebno manifestirati u europskim utakmicama. Rijeka je tu jača jer se stabilizirala. Ne vjerujem vam ja u ove medijske priče... Rijeka jako puno ulaže, maksimalno. U svim segmentima. Iskoristila je Dinamov prazni hod, mislim da je iskoristila i problem gazde Zdravka Mamića, koji nije bio sto posto “unutra”. Rijeka će trajati. Sigurno još nekoliko godina u ovakvom zanosu. Ima stabilnost u stručnom vodstvu, sve je dobro posloženo, ove će sezone Rijeka opet biti jaka. Dinamo se mora itekako ozbiljno prihvatiti posla ako želi opet postati lider u HNL-u.
Kažete da je Dinamo motorički ograničena momčad. Pa recimo Soudani i Fernandes baš nam i ne nalikuju na motorički ograničene igrače... Koliko se sjećamo, vi ste u svom vremenu u Maksimiru prvi govorili da Dinamu trebaju jaki krilni igrači.
- Dobro se sjećate, to je bila moja vizija za sustav 4-3-3. Da, dobro ste rekli, Soudani i Fernandes motorički su jaki. Ali nastavite nabrajati..
Zapostavljen razvoj
Nabrajati što?
- Recite mi ime još jednog brzog igrača u Dinamu. Evo, sad sam ja u vašem, novinarskom poslu, pa vas pitam, koji je još igrač, osim ove dvojice, motorički moćan? Dajte mi trećeg, da čujem? Dajte mi iz vezne linije jedno motorički jako ime.
Pa, eto, smatramo da je to Nikola Moro...
- Moro je jako zanimljiv igrač, ali on isto ima motoričkih problema. Nikola Moro može napraviti karijeru isto kao što sam je napravio i ja. Ja sam bio primjer nogometaša s motoričkim problemima. Bio sam motorički ograničen. Može se i u tom slučaju napraviti karijera, ali to je muka! Moraš uz sebe imati vrhunske igrače da bi i ti mogao biti dio te priče. Bojim se da Moro ne može biti nositelj vrhunske priče.
Kaže da ga zabrinjava proces rada u Dinamu.
- Mislim da je pomalo zapostavljen. Dinamo je uvijek težio razvijanju mladih igrača. Ako hoćeš razvijati mlade igrače, proces mora biti razvojan, vrlo jak, mora utjecati na izvedbenu formu. Naravno, u izvedbenoj formi možeš lutati od nedjelje do nedjelje, ali dugoročno, ako se jako dobro radi, mladi će igrači napredovati. Bit će čvršći u duelu, jači, pokretniji, eksplozivniji... To su te motoričke sposobnosti. Kad Dinamo stigne do ozbiljnog europskog natjecanja, kad su dueli čvršći, kad sebi nasuprot imaš brze igrače, oni te - pojedu! Ne možeš primiti loptu. Što ti vrijedi što znaš ako ne možeš doći do lopte? Vrhunski nogomet nudi atlete, nudi - zvijeri. Kad upadneš u kavez s tim zvijerima, ništa ti ne znači ta naša hrvatska nadarenost.
Veli da će i Rijeka imati problema...
- Rijeka ima par moćnih igrača, ali vidjet ćete u Europi. Rijeka nema dubine sada kada je otišao Andrijašević. Što sada kada budu igrali protiv Salzburga, koji će im zadnju liniju dignuti visoko? Što će im značiti Gavranović i Heber ako su na centru? Mene su u karijeri takve stvari tukle po leđima. U HNL-u neke stvari mogu proći, ali u Ligi prvaka, Europskoj ligi, kad stigneš u društvo jačih igrača, vidiš da si ograničen. Ja vam sada govorim o problemima koje se treba strateški razmatrati i rješavati. To je ono o čemu se treba razmišljati i razgovarati kad je u pitanju razvoj hrvatskog nogometa.
Velika nepravda
Kako vam se čini Hajduk, radi li Carrillo dobar posao?
- Kod njih se dogodila pozitivna stvar, zadržali su momčad nakon dugo vremena. Nije bilo kompletnog pospremanja, pa stvaranja nove momčadi, pa opet uigravanja... Hajduk je dobio mirnoću, pa i u stručnom smislu. Ipak, tu moram kazati nešto o jednom fenomenu...
Kojem?
- O fenomenu koji mi smeta. Neću sada glumiti finoću i biti licemjeran jer sam i ja svoj novac zaradio vani. Skidam kapu i pozdravljam dolazak svakog dobrog stručnjaka izvana. Ono što me zabrinjava i što mi smeta jest činjenica da samo kod nas stranci koji su treneri i sportski direktori - jer Hajduk ima i direktora stranca - mogu dobiti nekakav mir. Oni su jedini u hrvatskom nogometu koji mogu raditi u miru nekoliko godina. Jasno, mislim tu i na Keka. Ako ti ljudi nešto znaju, onda će u dužem vremenskom razdoblju nešto i napraviti. Mene boli činjenica da tu priliku nije dobio nitko od domaćih stručnjaka, tu, naravno, izuzimam Zorana Mamića, zbog jasnih okolnosti i relacija u Dinamu. Pa ni Ćiro Blažević nije imao mira i ovlasti poput recimo Keka ili Carrilla, Branca... Da se razumijemo, ti treneri pokazuju kvalitetu, Kek naročito. Ali zašto takvo što ne može dobiti domaći čovjek? Nisu te momke koji su sada u najboljim europskim klubovima, tu reprezentaciju koja je sto godina među 10-15 najboljih nacionalnih vrsta na svijetu, stvarali stranci! Nisu te dečke odgojili nikakvi stranci. Ja sam napravio tisuće treninga s našim reprezentativcima, s Badeljem, Vrsaljkom, Mandžukićem, Jedvajem, Brozovićem, Kovačićem, Čopom, s xy igrača... Nije došao neki stranac pa ih napravio igračima. To me peče, boli. To hrvatskim trenerima nije honorirano. Ništa, nula. Nitko ne može dobiti šansu da kroz duže razdoblje pokaže da se može napraviti dobar posao - zaključio je Jurčić.