Bio je kraj rujna 2012. kada je u Plavom salonu Dinamo ponosno predstavio dečka koji je u prostoriju zakoračio s velikom “dotom”: 38 golova u 29 nastupa u kadetskoj konkurenciji. Na te brojke nitko nije ostao imun: “Dinamo ima novog Plavog 9!”
- On je najtalentiraniji nogometaš svog godišta, bit će centarfor svjetske klase - uskliknuo je Zoran Mamić, tada samo sportski direktor, nakon potpisa profesionalnog ugovora ne skidajući osmijeh s lica.
Marko Kolar, o njemu je riječ, samo se nasmijao. Činilo se da je pred mladim Zagorcem iz Zaboka velika karijera. Sve je na to ukazivalo, od ambicije, brojki, fizikalija, baš svega. Imao je samo 17 godina. Povodom Dinamova promašaja Lige prvaka, koja je tadašnjim Kolarovim juniorskim suigračima uzela san igranja juniorske Lige prvaka, otišao je nekim, u zadnje vrijeme logičnim maksimirskim smjerom: posudba u Sesvete (osam golova) te potom i prekomanda u Lokomotivu. Sve to pratile su stalne, neprekinute pozivnice izbornika mlađih državnih selekcija. Lokosi, pa Dinamo. Takav je bio plan dečka, koji je bio uvjeren da će nakon dugo vremena postati pravi, punokrvni, prvi Dinamov napadač, koji napokon stiže iz vlastitog inkubatora.
- I još sam uvijek u to siguran - uzvraća jučer drsko, prekidajući naš monolog, svojevrsni uvid pada.
Koji putem Intera traži novi početak. I ne, ne odustaje niti pod razno.
- Je l’ se sjećam što je Zoki kazao? Itekako. Skoro svaki dan mi to prođe glavom. I uvjeren sam da ću njegovo pretkazanje i ostvariti. Dajte mi dvije godine - samouvjereno će danas 21-godišnjak.
Slovio je kao jedan od najtalentiranijih igrača Prve HNL, zabijao je za Lokose s lakoćom, i u Prvoj HNL, i u Europi, i u Kupu. Igrao je klasičnu špicu, gdje je “rođen”, ali kao doma je s obzirom na okretnost i brzinu bio i na oba krila. A onda je nekako preko noći pao u drugi plan. I postao prekobrojan.
- Prošle jeseni pukla mi je metatarzalna kost, i to nakon sjajnog otvaranja sezone. Vratio sam se u pogon na zimskim pripremama, čak i zabio nakon 45 minuta u prijateljskoj utakmici protiv Teplica, i to pet mjeseci nakon ozljede, ali...
Ali to nije bilo dovoljno. Na proljeće je minutaže skupljao menzurom, kap po kap, a premda je Lokomotiva prilično prorijeđena ove sezone, svejedno je morao tražiti novi put. Posudba u Inter bila mu je suđena.
- Shvatio sam da ću teško do minuta u Lokomotivi, a razgovor sa Samirom Toplakom ponudio mi je veliko povjerenje i obećanje da ću dobiti priliku. To je presudilo, potom su Laljak i Šikić riješili tehnikalije posudbe koja traje do ljeta 2017. godine.
Kao svojedobno Mamić, i Toplak je emitirao silno uzbuđenje zbog njegovog dolaska. Nuđeni su mu razni napadači, među inima, pričalo se, i Radonjić, međutim Toplak je htio Kolara. Mladog i jako, jako gladnog.
- Naravno da je teško uskočiti u kopačke Ilije Nestorovskog, ali nije me sputao val očekivanja. Jednostavno, trebalo je da stvari sjednu na svoje mjesto, a i da neke lopte napokon pronađu mrežu. To je bio ključ.
Sanja plavu devetku
Sada su ih našle, i to dvije u deset dana. Cibalia u Kupu za prolaz u četvrtfinale, te Lokomotiva u petak za peto mjesto u prvenstvu. Inter je za njime - vapio.
- I ja za sobom. I vjerujem da je ovo prekretnica. Radim odlično, ne štedim se, a motiva mi ne nedostaje. Bio sam članom mlade reprezentacije, igrao sam u Lokomotivi i znam što mogu. Činjenica je da smatram kako u nogometu, posebno u HNL-u, napadači ne mogu bljesnuti i trajati sa 19-20 godina, da im treba vremena, iskustva, rada i kvalitete. I zato nakon ova dva gola ne postavljam sebi samo jednu granicu: zaista, doseći nivo koji su mi predviđali i slavodobitno se vratiti u Maksimir te uzeti tu famoznu, toliko sanjanu plavu devetku. To je moj san - pozitivno će Kolar.
Ciljevi su, realno, visoki. No onaj tko ne sanja, kao da ni živio nije...