Dinamov navijač ovog je četvrtka bio ponosan. I prije utakmice, i kad se slavilo što se trese Benficina mreža, i neovisno o konačnom rezultatu… To je nogomet, to su utakmice kakve Zagreb traži od svog kluba.
Tijekom poslijepodneva odjekivale su Dinamove pjesme iz kafića, pogotovo u ulici Svetice, uz pokoji spomen tovara, ubijanja i sličnih kovanica iz navijačkog repertoara. Svakako ne pohvalnoga… Navijači Benfice na južnoj tribini zastavama su odali počast Hajduku, svatko ima svoju priču.
Prekrasan “match day”, veliki proljetni klupski nogometni dan u Zagrebu, u gradu se mogao doživjeti na tek pokojem punktu, ali prilazi stadionu bili su zakrčeni dva sata prije utakmice. Malo se tko tada zadržavao u fan zoni, ona je ostala na kraju za nesretne koji nisu uspjeli doći do karte…
- Traži 300 kuna za Sjever - otkrila su nam trojica srednjoškolaca koji su pokušali u zadnji čas od preprodavača doći do vrijednog papirića. I priznali:
- Nama je to ipak previše.
Na jedno uho čujemo s druge lokacije:
- Platio sam je 200, moram zaraditi barem za kavu.
Istok je vjerojatno bio i 500 kuna, nismo provjeravali, tako je išla priča….
Iz raznih krajeva
Dinamo nema pune tribine na HNL-u, niti mu Zagrepčani iskazuju odanost i u utakmicama koje nisu povijesne ili specijalno atraktivne, kao što Lisabon daje Benfici gdje na pretposljednji Chaves dođe 46.000 gledatelja, no kad se igra Europa stadion je pun. Veliki postotak je ljudi na tribinama koji nisu iz Zagreba, što se vidjelo i po transparentima, stigli su iz raznih krajeva Hrvatske i BiH, a dakako da oni ne mogu svaki vikend na Maksimir…
- Za dobra stara vremena - orilo se iz navijačkih grla i na prilazu stadionu, a još kako uoči utakmice sa Sanjom, Zecom i Marinkom.
Paška Eleza, fana Modrih koji ne pita za cijenu, sreli smo ispod Zapada. Izvadio je iz džepa crvenu bočicu.
- Čuka me opasno stisnula, unutra je nitroglicerin da si pomognem. Imam dva ugrađena stenta, prijatelj mi kaže da će me voziti u bolnicu. Odbio sam, zadržali bi me, pa ne bih mogao na utakmicu. Može bolnica, ali ujutro - pričao nam je Paško i izvadio iz džepa stranicu starih novima na kojima se vidi kako sjedi na gredi gola pokraj južne tribine 1982. za vrijeme euforije Maksimira, kad se slavila titula prvaka, nakon zadnje utakmice.
- Tada sam imao 22 godine, sad se ne bih mogao popeti ni s ljestvama.
Nešto nas grije
I tko zna kakvih je sve bilo istina nogometnih zanesenjaka jučer na Maksimiru. Procjene su bile šarolike. Koliko god željeli još jedan uspjeh Dinama, bilo je onih koji su došli na stadion s dosta skepse. I to nije čudno za zagrebački milje.
- Bojim se samo da se narod ne razočara, ali nešto nas grije iznutra da će biti dobro - pričao nam je Ivan, zvani Njonjo, iz Sesveta.
- Sretno, “ubit” ćemo ih - poručio je Izet Hajrović na zvučnik suigračima uoči starta, upravo je on najviše nedostajao.
“Mi smo nezaustavljivi jer imamo u što vjerovati“, bila je zaključna od poruka koje su odaslali Bad Blue Boysi.
Nogometni praznik koji taj sport čini toliko uzvišenim i posebnim. Istina, opet bi moglo biti kazni za Dinamo, prolazi na Istoku još su jednom bili zakrčeni…