Euroliga, nogometna utakmica 6. kola skupine D, susret izmedju NK Dinama i grckog PAOK-a F. C.
Tomislav Zidak, jedan od najvecih hrvatskih sportskih novinara svih vremena, dugogodisnji novinar, urednik i kolumnist Jutarnjeg lista i Sportskih novosti.
Biljana Gaurina, Damir Krajac / CROPIX

PIŠE DRAŽEN KRUŠELJ

KRAJ POLUSTOLJETNOG MITA Napokon je dovršena rečenica koju je Tomislav Židak pisao cijeli svoj život...

AUTOR:
    • Dražen Krušelj

  • OBJAVLJENO:
  • 09.11.2018. u 09:53

  • Iz omanje biblioteke tekstova našeg legendarnog kolumnista o Dinamovom europskom prokletstvu izdvojili smo dva koja su možda najviše simbolizirala gotovo svaku sezonu maksimirskog kluba

    U svibnju 1989. godine Arsenal je na Anfieldu u posljednjem kolu engleskog prvenstva pobijedio Liverpool sa 2-0, u ciljnoj ravnini oteo “redsima” već zakapareni naslov, a pisac Nick Hornby oko te je senzacije poslije zakopao “Nogometnu groznicu”, bestseler o muci i radosti u životu Arsenalova navijača. Frustriran gubitkom praktično osvojenog trofeja, godinu poslije Liverpool se baš jako naljutio, protutnjao do titule i pritom se - posudimo termin iz zbirke popularnih sportskih fraza - očito toliko strašno emotivno potrošio, da do danas više nije vratio kući titulu nacionalnog šampiona.

    Na Anfieldu, dakle, teče već 29. godina otkad vlasnik 18 šampionskih “kanti” ne može natrag na vrh, premda nemilo investira u pojačanja i trenutačno se hvali rosterom vrijednim gotovo milijardu eura. “Walk on”, sarkastično u međuvremenu “scousere” potiču suparnički navijači, “with hope in your heart”. Budete li dovoljno jako vjerovali, jednom će se sigurno dogoditi.

    A dotad imamo plodno tlo za zbijanje šala.

    “Tko je kriv? Vještac koji je jednom prilikom na Anfieldu začarao moj gol. Kako ćemo razbiti prokletstvo? Postoji samo jedan način: trebalo bi zapišati sve četiri vratnice našeg stadiona. Ja sam stigao ‘zaliti’ dvije, a onda me osiguranje izvelo van”, ironizirao je jednom zgodom Bruce Grobbelaar, vratar legendarne generacije Liverpoola, koja je titule štancala kao na tvorničkoj traci.

    Mala bara puna gladnih krokodila, onim neuspješnima nogomet nudi savršen narativ za sklapanje priča o prokletstvu, poput ove Liverpoolove. Bili smo tako blizu, a tako daleko. Zakoračili smo jednom nogom preko crte prije nego što smo si pucali u koljeno druge noge. Kako je ponavljanje majka znanja, tako se nakon dvadeset-i-nešto godina repeticija nađemo u susjedstvu braće Grimm i Ivane Brlić-Mažuranić, zakotrlja se mit o kletvi i vješticama, o demonima u ovom i onom obliku, o lošim podzemnim vodama i groznoj astrološkoj mapi baš u onom dijelu kalendarske godine kad se lomi stvar i kuje rezultat.

    CROPIX/Arhiva
     

    Jednu takvu priču u Zagrebu gledamo, slušamo i sami je pomalo nadopisujemo već 49. godinu zaredom. Prije nego što nas je napustio u proljeće 2017. godine, naš dragi kolega Tomislav Židak stigao je ispisati omanju biblioteku tekstova o Dinamovu europskom prokletstvu koje je jednom davno pušteno u promet zato što se momčad, među ostalim, previše potrošila. Finalist Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, osvajač istog trofeja četiri sezone kasnije, klub koji je po navici lakše izlazio na kraj s Bayernom i Juventusom nego sa Zvezdom ili Hajdukom, odjednom ne može dočekati sezonu kratkih rukava u međunarodnoj konkurenciji. Oprostite, ali tu nešto nije normalno...

    - Ako me pitate zašto to nije učinila ona generacija ‘82., odgovor bi vjerojatno bio da nismo imali pravi mentalitet. Bili smo toliko fokusirani na osvajanje prvenstva Jugoslavije, da smo Europu potpuno sklonili u drugi plan. Kada smo napokon uspjeli, previše smo se “napuhali” i očito povjerovali da smo nedodirljivi. A ni ždrijeb nam tih dana nije bio sklon, neprestano nam je servirao velike portugalske momčadi - prisjeća se Velimir Zajec.

    Srdjan Vrancic / CROPIX
    CROPIX
     

    “Zeko” je igrački stasao sredinom sedamdesetih i pamti da su i momčadi prije ove šampionske bile krcate kvalitetnim igračima, ali i da Europa tih dana jednostavno nije bila “napeta” ni klupskim šefovima ni publici.

    - Nije bila rijetkost da takve utakmice igramo s kombiniranim sastavom, kako bismo najbolju momčad sačuvali za utakmice jugoslavenskog prvenstva. A onda, moderan skauting tih dana jedva da je bio u povojima. Danas proučiš svaku sitnicu u suparnikovoj taktici, onda nismo znali ni elementarne stvari, kako igraju, tko su im jaki aduti...

    Devedesetih se promijenio kontekst, nacionalna liga postala je tek odskočna daska za velike i važne utakmice. Uefini mastermindovi promijenili su i format tako da privilegiraju klubove produljujući im sezonu kroz mini lige. I Dinamo bi se često dobro i uspješno prilagođavao. Vidio je Dinamov navijač i brojne veličanstvene predstave - od 3-0 protiv Celtica i 5-0 protiv Partizana ili Grasshoppera do svježijih 2-0 protiv Villarreala i 2-1 protiv Arsenala - ali proljeće mu je kao u Štulićevoj pjesmi redovito počinjalo “trinaestog u decembru”.

    JL
     

    Da, bilo je ovo neobično iskustvo kad su 8. studenoga 2018. godine navečer navijači na Maksimiru odahnuli i kazali - gle, stiglo je proljeće...

     

    Dinamove utakmice u Europskoj ligi gledajte na MAXtv-u, a informacije o sportskim paketima pronađite ovdje.

    PIŠE TOMISLAV ŽIDAK 15. prosinca 2010.

    Dečki, danas je vaša večer

    Svake godine, negdje u ovo doba, pišem isti tekst. Svake godine, dan uoči “povijesne, sudbinske utakmice godine” sjetim se naslova iz engleskih novina, uoči finala Lige prvaka između Manchester Uniteda i Bayerna, odigrane 1999. godine u Barceloni. “It’s your night, tonight!” Kao zarobljenik jedne iluzije, i ja ću uvijek napisati: “Momci, večeras!” I već desetljećima, idućeg jutra zatekne me naslov: “Ova noć nije bila vaš dan...”

    Koliko puta “večeras”, koliko puta je falio jedan jedini gol, jedan bod, koliko puta sam papagajski izgovorio riječ “povijesna”? Toliko, da sam sâm sebi smiješan i komičan, i od hude Dinamove sudbine diže se već svima kosa na glavi. Ali, i danas ću napisati: “Dečki, večeras”, jer je već apsurdno i tragikomično ono što se Dinamu događa 40 godina, od 18. ožujka 1970. godine.

    U međuvremenu su na Dinamovoj klupi sjedili veliki treneri i svatko je imao svoju “crnu mačku”. Ćiro Blažević je padao u Lisabonu (Sporting), Vlatko Marković u Portu, Josip Skoblar u Stuttgartu, Otto Barić u Moskvi (Spartak), Branko Ivanković u Rennesu. Igrali su ovdje slavni nogometaši, poput Zlatka Kranjčara, Velimira Zajeca, Marka Mlinarića, Zvonimira Bobana, Davora Šukera, Roberta Prosinečkog, Igora Cvitanovića i Luke Modrića, ali, za sve njih nogomet bi se u Maksimiru gasio oko Dana mrtvih.

    Nitko od njih nije mogao preskočiti tu “povijesnu letvicu”. Bilo je i velikih pobjeda i velikih utakmica, poput Partizana (5-0), Celtica (3-0), Manchester Uniteda (0-0) ili Ajaxa (3-2), ali nikad nije bilo dovoljno, uvijek je nedostajala mrva sreće. Ili pameti!

    Ne možemo se rugati sami sebi i reći da je ovo “samo jedna od utakmica”. Iako će u četvrtak ujutro, bez obzira na rezultat, sunce izaći i jedino je pitanje - hoće li se Zagreb probuditi s osmijehom na licu, ili će to biti još jedno tmurno jutro, još jedan Dinamov “veliki petak”. Poraz na ovoj utakmici bio bi kao da Blanka Vlašić triput ruši letvicu na 180 centimetara. No, nikad ne reci - nikad...

    Ne mogu reći da se Dinamo hrani lažnim optimizmom, ne možete kriviti ni novinare za podgrijavanje “vječite zablude”, jer Dinamo je u ovom gradu, a i u drugim gradovima, mnogima “i ručak i večera” i barometar raspoloženja. Hvala Bogu, nakon tolikih poraza, batina i posrtanja, Krleža je smislio utješni stih: “Nigdar ni bilo da ni nekak bilo...”, pa ni sada neće biti “da već nekak ne bu”.

    Dinamov Božić u rukama je Brazilca (Sammir), Crnogorca (Beqiraj) i Bosanca (Vahid Halilhodžić), ta trojica legionara trebala bi probuditi purgerski duh i “uvesti Dinamo u EU”. Ono u čemu nisu uspjele planetarne nogometne veličine, poput Bobana i Šukera, Modrića ili Ćire Blaževića. O inspiraciji i nogometnom umijeću “svetog trojstva” ovisi kakvo će biti buđenje u četvrtak. Iako, najlakše bi bilo reći “ovo je ipak samo igra”, svi znamo da nije. Dinamo je uvijek bio i bit će više od igre, više od jednog dobrog ili lošeg rezultata, ali mislim da je došao dan konačnog obračuna s jednom tradicijom, od koje se svakom dinamovcu ježi koža. Pobjeda nad PAOK-om neće biti “špancir-fest”, jer Dinamo ne igra samo protiv grčke momčadi, najvećeg iznenađenja u našoj skupini Europske lige, Dinamo igra protiv povijesti, gubitničkog mentaliteta i melankolije, koja je tako često “krasila” utakmice koje se jednostavno moraju dobiti.

    A možda i ne moraju. Jer, “nigdar ni bilo da ni nekak bilo...”.

    PIŠE TOMISLAV ŽIDAK 16. prosinca 2010.

    Još jedan tužan 'modri' Božić

    Netko vrlo neoprezan i bez takta, nakon što su mnoge oči zasuzile, nakon još jednog tradicionalnog Dinamovog europskog poraza, pustio je na stadionu pjesmicu: “Sretan Božić svakome!” Mnogima je Božić doista sretan, ali ne i Dinamovim navijačima, koji su sinoć doživjeli još jedno razočaranje, još jednu tužnu večer, na kakve su navikli već 40 godina. Mnogi će reći - zar je to toliko važno? Je, važno je ako se ponavlja 40 godina. I onda se polako pretvara u - prokletstvo!

    Ne može se reći da Dinamo nije imao šansu, Tomečak i Tonel mogli su matirati Grke, koji su se branili klasičnim bunkerom, kakvim su osvojili i najružniji naslov europskog prvaka 2004. U takvoj taktici su pravi majstori. A Dinamovi “majstori” nisu znali iskoristiti dvije prilike, a u europskim utakmicama i to je puno. Jako puno.

    Sad ćemo opet lamentirati - je li ovo momčad za velike domete? Današnji Dinamo nije, ali Dinamo koji bi se mogao sagraditi u idućih šest mjeseci - je! No, u času velikog razočaranja i ogorčenja nikoga ne zanima potencijal Tomečaka, talent Kovačića, kojeg nije bilo, sve su to iluzije kojima će se Dinamovi navijači hraniti u budućnosti. Tko zna koliko još godina...

    U posljednjih pet minuta ove utakmice, u kojoj Dinamo nije ni zaslužio više, pitao sam se: “Bože, može li Dinamo barem na trenutak biti Manchester United iz 1999. godine, kada su u posljednje dvije minute preokrenuli rezultat?” Na žalost - ne može! Dinamo će uvijek ostati nesretan klub, koji će pobjeđivati u hrvatskom prvenstvu i gubiti europske utakmice u kojima bi trebao pobijediti. Čudno, a nakon one veličanstvene utakmice s Villarrealom, sve je izgledalo idealno. Vrata su bila otvorena. Ali kiks u Zagrebu protiv Club Bruggea i poraz u Solunu “ubili” su jednu ambiciju..

    I tako, u srijedu, 15. prosinca, Dinamo je još jednom izgubio ključnu europsku utakmicu (na indigo, kao i u proteklih 40 godina), naši legionari, naši “heroji” u petak lete na zasluženi zimski odmor u Južnu Ameriku. Dinamove europske ambicije se uvijek mogu slomiti, ali, avioni koji lete za Rio de Janeiro, Buenos Aires, Prag redovito polijeću i novac redovito stiže na bankovne račune. Za razliku od Dinamovih proljetnih letova za Europu…

     

     

    Iz drugih medija