Kada je i naš novi gazda Luboš za upoznavanje stavio na stol tri boce Pilsnera, u zgradi koja je sagrađena prije dva mjeseca, pa podsjeća na “ghost town”, ionako šarmantni Plzen postajao je još ljepši. A sa svakim gutljajem, pokorno javljam, Dinamov europski san postajao je sve više gord...
- Nismo ti mi baš fanatici. Voli se ovdje nogomet, uz Slaviju imamo najviše gledatelja u prosjeku u cijeloj ligi, no da bi se poraz od Dinama nazvao tragedijom - niti slučajno. Tragedija bi bila kada bi se osušio onaj izvor tamo dolje, parsto metara odavde - nasmijao se i pokazao u smjeru simbola grada, pivovare Pilsner Urquell, odnosno Plzeňský Prazdroja, koja ovdje utapa sve: tugu, bol, ravnodušnost, zimu, sreću... samo ne euforiju, nje gotovo da nema.
- Staložen smo narod. Nema ni debele depre, ali ni prenaglašene sreće. Kako u životu, tako i u nogometu...
Grad koji spava Luboš, sredovječni Čeh, ogledalo je ovdašnjeg društva. Ali i nogometa. Jer, u pravu je, dok se Zagreb kupa u ludilu i dolazak najavljuju znani i neznani, a karta za ovu utakmicu u Zagrebu već sada poprima status obiteljskog nasljeđa, ovdje, za razliku od piva, vrijeme sporo teče...
- Nismo još prodali sve ulaznice, evo, ima ih još dosta. Ne znam hoćemo li ih prodati sve do četvrtka - pokazuje nam, naime, prodavačica u fan shopu popriličan snop. I prazan dućan. Jagma? Niti slučajno...
- Dobro, znate, tek se budimo iz zimskog sna. Do nekidan je ovdje vladao teški minus, sezona se vratila tek ovoga vikenda... treba ljudima vremena, ali bit će pun. Ma sigurno će biti pun - više u klupskom restoranu uvjerava sam sebe nego nas izvjesni Ondrej.
U nedjelju navečer stigli smo iz Zagreba. Koji gori. U ponedjeljak ujutro, otvorili smo oči u gradu koji spava. I koji se preko dana pretvara u protočni bojler, jer “hospoda” i pivnica ima po glavi stanovnika više nego u Londonu ili Pragu. Plzenu, gradu od 170 tisuća stanovnika, smještenom uz četiri rijeke, 100 kilometara od Praga, kao utočište mnogih od granice s Njemačkom do njega, pivo je pogonsko gorivo. Kažu da prosječno godišnje ovdašnji stanovnici popiju 147 litara piva godišnje, što je u prosjeku gotovo 40 litara više od bilo koje druge nacije. Stoga i neslužbeni poredak grada glasi: 1. Pivo, 2. Nogomet, 3. Hokej... To saznanje dovoljno je da shvatite prioritete.
- Imam godišnju ulaznicu već nekoliko godina, ne propuštam niti jednu tekmu, ali iskreno... Dinamo? Ja o njemu nemam pojma. Modrić i Mandžukić su igrali za vas, ma nemojte reć’? Franjo Wölfl je igrao za nas? Uh... Ne, nula bodova. Ali vjerujem da ćemo pobijediti, premda me više muči derbi sa Slavijom u nedjelju... - priča pak u svojevrsnoj plzenskoj Šumi Striborovoj navijač Pavel, imenjak trenera Vrbe i prijatelj glasnogovornika Lipe, zaposlenik fan shopa.
- Prošle smo godine u ovoj fazi igrali s Partizanom. I prošli dalje. No Dinamo je u našim očima bolji suparnik. Talentirani, brži, kvalitetniji. Ali, i Viktoria ima svojih snaga. Znate, mi smo se davno odlučili za strategiju uzeti domaći proizvod. I stoga maksimalno pokušavamo dovesti domaće igrače, ili strance koji već pričaju češki. Jer, to je Viktorijina ideja. I ideja, ujedno, Pavela Vrbe. Smatra se da će klub više profitirati od takvih igrača, nego skupih stranaca kojima treba dugo za adaptaciju, ako ona uopće i prođe. Sjajan primjer za to je upravo Slavia, koja je bacila mnogo novca na strance, koji su, međutim, nakon samo par mjeseci ili otišli ili su postali marginalci, poput Halila Altintopa - pridružuje se kružoku podno Doosan Arene Ondrej.
VIDEO: TOMISLAV JURANOVIĆ
To je jučer Plzen. Divan grad prelijepe arhitekture, druge najviše katedrale u Europi, nepreglednih podzemnih tunela ispod centra grada i pivovare koja poji cijeli grad. Sjeli smo poslijepodne u najstariju pivnicu u gradu, kultni Na Parkanu, gdje se, inače, nalaze i navijači Viktorije. No jučer ih nije bilo. Kažu ni da neće. Ovo nije grad nogometa. Ovo je priča o klubu i mjestu koje živi svoj život. Nogomet, pritom, doživljava kao zabavu. Bez tragedije ili trijumfalizma.
- Pa igrali smo i lani Europsku ligu, sad Ligu prvaka, pa evo opet i drugu rundu... Što sad. Bilo je i bit će. To je život, to je nogomet... Hrvati, dobrodošli, zabavite se i uživajte. Nek’ pobijedi bolji - uvjeravaju, iskreno i čisto.
Prošlo je više sati. Mijenja se inventar ovog drvenog pivarskog pijedestala, mijenjaju se i čaše, mijenjaju se i runde. Samo nikako promijeniti njihov modus operandi: “Dragi Česi, ne shvaćate, ovo nije Kunderina ‘Knjiga smijeha i zaborava’. Ovo je storija o besmrtnosti...”