Ivan Vrankovečki

DINAMOV VELIKAN OTVORENO

SN U POSJETU LEGENDI Jedan od najvećih Modrih svih vremena: 'Konačno je stvorena prava klapa i uz malo sreće Dinamo može daleko u Europi'

AUTOR:
    • Ivan Vrankovečki

  • OBJAVLJENO:
  • 06.02.2019. u 10:27

  • Jednostavno rečeno, nemoguće ga je bilo ne zamijetiti. Okružen tmurnim razgovorima i praznim pogledima sa susjednih stolova, gdjegod i ponekom suzom, odjeven u prodornu Dinamovu trenirku i toplu jaknu, uvučen u svoja kolica s naočalama ponad nosa, stršao je u cafe-baru Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama. Pred njim mali espresso i čaša vode, za pojasom zataknuta kutija cigareta, a u rukama Sportske novosti. I potpuni fokus.

    - Što čitam? A što bih drugo mogao čitati nego o svom Dinamu!?

    Nije mu baš lako pratiti maksimirska slova, svako malo koncentraciju mu pozdravom punim respekta ili duhovitim dobacivanjem razbije netko od osoblja klinike, susjed s bolničkog kata ili oduševljeni kibic prolaznik svjestan da je pred njim legenda. Rudolf Belin (76) jedan je od najvećih Dinamovih nogometaša u povijesti, golem broj onih koji su imali privilegiju svjedočiti nogometnim šezdesetima pored maksimirske šume prišit će mu i etiketu glavnog igrača generacije koja je u Zagreb donijela Kup velesajamskih gradova.

    Odojak i prasac

    - Dobro mi je ovdje, je, je, svi su silno pažljivi i dragi. No znaš kaj mi je možda najgore? Nemaš nikoga s kim bih se mogao pravo spovedati, jer s kim god pričam, on počne o svojim problemima, dijagnozama, bolestima, bolu. A ja bih radije pričao o Dinamu, Brazilu, ženama...

    Malo-pomalo, tako je već desetak godina, bolnice su nenadano postale njegov drugi dom. Rebro, Dubrava, ma, teško mu se zapravo i sjetiti s kojom se još ustanovom nije stopio, a eto, zimski su ga dani zatekli u Zagorju. Srećom, kroz život i dalje putuje s osmijehom...

    - Davno sam već naručio odojka za dan kad ću izaći iz bolnice. I zamisli sad, nedavno su me zvali moji pajdaši i rekli: “Čuj, Rudač, kad buš ti izašel iz bolnice, taj tvoj odojak već bu bil prasac”. Haha, još se sad smijem kao lud. Kad bih malo otišao u depresiju, otišao bih skroz vrit. Svjestan sam svega, nemam potrebe stalno misliti o bolestima i neću, što imaš od toga. Pravo da ti kažem, sve te papire oko liječenja vodi mi sin Kristijan. Ne želim pričati o tome koliko me boli, ne želim se jadati da noćima ponekad ni oči ne sklopim. Mada, da budem iskren, muči me što mi doktori u zadnje vrijeme ništa ne govore. Bemti đavla, nije to dobar znak.

    Zagreb, 1982. NK Dinamo prvak SFRJ. Sjede slijeva: Drago Dumbovic/Dumbović, Ismat Hadzic/Hadžić, Petar Brucic/Bručić, Zlatko Kranjcar/Kranjčar, trener Miroslav Ciro Blazevic,Velimir Zajec, Stjepan Deveric/Deverić, Marko Mlinaric/Mlinarić i Dzemal Mustedanagic/Džemal Mustedanagić; stoje u srednjem redu: fizioterapeut Josip Cackovic/Čačković, Tomislav Ivkovic/Ivković, Zvjezdan Cvetkovic/Cvetković, Edi Krncevic/Krnčević, Hrvoje i Emil Dragicevic/Dragičević, Davor Braun, Milivoj Bracun/Bračun, Marjan Vlak i pom. trener Rudi Belin; stoje u trećem redu: Dragan Bosnjak/Bošnjak, Petar Kurtela, Miroslav Stipic/Stipić, Milan Calasan/Ćalasan, Zoran Panic/Panić, Snjesko/Snješko Cerin i Zeljko/Željko Hohnjec snimio: Robert Valai
    Robert Valai
     

    Utočište od crnih misli radije će stoga potražiti u danima slave, evociranju uspomena iz ere kad se u Zagrebu igrao jedan od najboljih nogometa Europe i kad, zapravo, i nije bilo kontinentalnog velikana koji na Maksimir ne bi istrčao sa zebnjom.

    Svakome tko mu priđe prostrijet će svoja sjećanja, dovoljno mu je samo spomenuti Dinamo, klub s kojim i za koji još i danas živi.

    Novac nije trebao

    - Uh, kako je to nekad bilo, još se i danas znam naježiti kad se sjetim kako nas je grad obožavao, kakav smo status imali, pred kakvim smo kulisama igrali. Značilo nam je to više od svega, više od novca, ma joj, o novcu nismo ni razmišljali. Jesmo li pitali za premije? Zašto? Čemu? Novac nam u Zagrebu maltene nije ni trebao jer nam nigdje, naime, nisu ni dali plaćati. Ali postojao je jedan uvjet. Morali smo pobjeđivati! I jesmo, plaćali smo račune svojim pobjedama i činili sve sretnima.

    Histerija definitivno nije prejaka riječ da oslika ambijent u kojem je egzistirao ondašnji Dinamo, no Belin će dojam dodatno ojačati iznoseći zgodu s gospođom koju je nedavno sreo, koja mu je priznala da je još i dan-danas nesretno “luda” za jednim njegovim suigračem.

    - Možeš li to zamisliti!? Nikad se nije mogla udati ni za koga drugoga...

    Ono, međutim, što će Belin danas posebno apostrofirati, jest gospoština koju je klub imao tih slavnih dana.

    - Dinamo je tada doista bio poseban klub, ne pretjerujem, u njemu su igrali nevjerojatno inteligentni igrači, koji su karijere produljivali i kao profesori, arhitekti, kineziolozi... U Maksimir su dolazili iz pristojnih, skromnih obitelji, koje su puno polagale na odgoj, a sjećam se da me to jednom na početku moje priče, paradoksalno, koštalo i pljuske, haha... Igrali smo neku tekmu, a u jednom sam trenu usred igre pokušao upozoriti Zebeca, kojeg sam gledao kao Boga, obrativši mu se sa: “Gospon Branko, pazite na...” Moje smo otezanje zamalo skupo platili, suparnik se našao u gol-šansi, a u svlačionici mi je kasnije Zebec opalio takvu šamarčinu da sam odletio par metara, skoro i tresnuo. “Ma jesi ti lud, kakav ‘gospon Branko’ na utakmici, skoro smo dobili gol zbog tebe!” Zapamtio sam si to, no prije i poslije utakmice i dalje je bio gospon...

    O Zebecu i danas govori sa strahopoštovanjem, svejedno govori li o njegovoj igračkoj roli (“Bio je strašan, neponovljiv, besprijekoran kao centarhalf i nemilosrdan kao lijevo krilo, kada je znao zbiti i tri gola”) ili o trenerskoj, iz koje će podvući “sjajan osjećaj za igrača, razumijevanje za njegove mane i sposobnost da od njega dobije maksimum”. Nije Zebec jedini koji je zavrijedio Belinovo divljenje, i u Krapinskima mu oči svaki put zasjaju kad ga priča odvede na Pelea. Pritom ne dozvoljava mjesto raspravi - veći od njega nikad nije gutao travnjak i amen. Pet se puta Belin sudarao s njim i nikad ga nije dobio. A bio je blizu...

    sn arhiva
     

    Sprema se fešta

    - Možda i najviše u Zagrebu protiv Santosa 1969. Karata je brzo nestalo, Maksimir je bio pun kao šipak, a mi poveli. Gucmirtl nas je doveo u prednost, pamtim da mi se kasnije snebival: “Rudač, kaj sam stvarno ja zabil Santosu?”, no blizu kraja ukazao se Pele, a tko drugi. Golman im je ispucao loptu, Pele ju je ukrotio petom, zavaljao Ramljaka i centrirao, gdje nam je uvjerljivo najniži na terenu, mislim da se zvao Edu, zabio glavom! Ljut kao vrag pitam Mladena: “Pa kaj je to bilo, kak ti je to napravio?!”, a on mi još u šoku veli: “Zgubil mi se, Rudač, nekak mi se zgubil”, haha. Ma, Pele je bio i velik čovjek. Jako nas je imal rad, dopao mu se naš nogomet, izvan terena se prema nama ophodio kao prema sebi ravnima. Skupa smo izlazili, tulumarili...

    Veselice su nerijetko otišle i u ekstreme, nije nimalo neobično da uz takve zvijezde nekad kao i danas al pari idu alkohol i žene, no Belin će zapaziti oklijevanje i hitro podići glas:

    - Daj, daj, pa to je najzanimljivije, slušaj samo, slobodno piši. Dakle, kad je Dinamo u ono doba bio na pedesetodnevnoj južnoameričkoj turneji, pritom u Čileu odigrao više desetaka utakmica, vidio sam da je dečkima već pun kufer svega, i nogometa, i treninga, i Južne Amerike, te da je samo pitanje trena kad će gadno zaiskriti među njima. Ništa, ja sam bio kapetan, na meni je bila odgovornost za momčad, pa sam morao reagirati. Odem ja kao kapetan treneru i velim: “Gospon trener, nije dobro. Lepo vas molim, pustite cijelu momčad u kupleraj ili više ne bute imali niš od njih.” Poslušao me, što će, haha, no nisu išli svi. Sjećam se da jednog prvo nigdje nismo mogli naći, skrivao se, no kad napokon jesmo, samo je ponavljao: “Ne, ne i ne, moja Slavica, moja Slavica...” Eh, iako zvuči nemoguće, možeš otići i na turneju u Južnu Ameriku pa se doma vratiti nevin, haha... A Pele? U hotel su on i njegovi iz Santosa dolazili s bubnjevima plešući sambu i s komadima, svejedno dobili ili izgubili jer, tumačili su nam, na ono što je prošlo ne možeš utjecati, sutra je novi dan. Kad smo Pelea zazvali k nama, on se radije ponudio da nas izvede u noć. Što je nosila noć u Peleovoj režiji? Večeru i nekoliko djevojaka, pa znate da u Čileu ide jedan muškarac na sedam žena, haha...

    Konobar donosi novi espresso, lako je moguće da mu tema lomi koncentraciju pa nezgrapno dotiče Belinovu nogu uzrokujući bolnu grimasu i jedno tiho “bemti đavla”. Nije zamjerio, nimalo, Dinamo sve ostalo potiskuje u zaborav.

    - Sjete me se iz kluba, kako ne. Evo, baš su neki dan bili Ivo Šušak i Branko Gračanin, donijeli su mi nekoliko zastavica i olovki, podijelio sam ih po bolnici, razveselio doktore, sestre, bolesnike... Popričali smo, razvezali neke teme. Već planiram feštu kad izađem, pozvat ću mnoge, dovesti svoje dinamovce, bit će baš fino u našoj pizzeriji...

    U međuvremenu, analizira se SN, upijaju informacije o Dinamu, pred vratima su velike europske utakmice s Viktorijom. Belinu se usred Krapinskih toplica opet diže oktava u glasu...

    Jedini izazov

    - Kakva je ovo šansa, strašna! Normalno da Dinamo može proći, ono što nije normalno jest činjenica da toliko dugo nije prezimio u Europi. Očito je stvorena klapa igrača, a to je najvažnije, no nikako nemojte ignorirati zasluge uprave i struke, koje su vukle prave poteze. Dinamo je pred bingom, uz malo sreće može još dalje, može daleko. Vjerujem da su trener i skauti napravili pravi posao, Česi su svakako prolazni! To je sad jedino važno, jer što Dinamu znači prvenstvo? Ništa! Mi do njega nismo mogli, znate i zašto - ili je bio red na Zvezdu ili na Partizan. No ovom je Dinamu izazov jedino Europa.

    Gledajući iz tog konteksta, može se naslutiti da ga sedmica Rudešu nije sasvim impresionirala, a iako to neće reći, djeluje da se ne bi “štel previše mešat” i javno secirati Bjeličine igrače. Međutim, svejedno će malčice okrznuti Ademija sugerirajući da mu nedostaje ponešto konkretnosti, a Gavranoviću kao imperativ nametnuti postizanje pogodaka jer, “znaš, to je posao napadača, čiji bi bio drugi!?”

    Belinov liebling? Nije ga, doduše, takvim okarakterizirao, ali tako je zvučao...

    - Nikola Moro! Taj mali uvijek nešto napravi, ili namjesti gol ili zabije gol, stalno se nešto događa oko njega. Čuj, ja nikad nisam mogao puno “bežati”, Bog mi to nije dao, pa to onda nisu ni tražili od mene. No, s druge strane, tražili su zato prave pasove, nek’ namjestim tri-četiri gol šanse kad već nisam bio stvoren za trčanje. Imao sam izbor - ili to ili van.

    Veselje u Maksimiru

    Dinamo za njega nikada nije bio pitanje izbora, nego način života i emocija. Malo je reći da bi mu preskakanje nove zapreke na europskom putovanju na čas razvedrilo bolničku svakodnevicu...

    - Joj, to bi me baš puno razveselilo, ne malo. Znaš, najbolje mi je pitanje ono “Pušite li?”. Velim im ovako: “Kad Dinamo igra dobro, ne popušim nijednu cigaretu, ali kad ne igra, onda maznem kutiju!” Kad bi se barem Maksimir opet veselio kao nekad...

    Dan se polako počeo dovlačiti svome kraju, maestro kojega je na koljena uspjela pribiti samo zla kob melankolično je završio još jednu turu pripovijetki iz Dinamovih davnina. Do novog odvažnika koji će mu se usuditi prići i oprezno priupitati: “Gospon Rudač, kak je to bilo kad ste vi Zagreb držali na nogama?” U međuvremenu, opsjedat će ga druga misao...

    - Ma, za kog mi vraga doktori ništa ne govore? Bemti đavla, nije to dobar znak.

     

    Iz drugih medija