SN/Tomo Ničota

NA KAVI S BIVŠIM DINAMOVCEM

SN U RODNOM MJESTU MIROSLAVA SLEPIČKE Pogledajte za koga će navijati osebujni Miro: Žalim što sam otišao, a glavni krivac bio je taj čovjek...

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 13.02.2019. u 11:58

  • U Pribramu na kavi s bivšim Dinamovim igračem, češkim napadačem koji se rado sjeća maksimirskih dana, no simpatije su mu uoči dvoboja s Viktorijom podijeljene

    Javio se praktički u zadnji tren i naručio nas u Pribramu, gradiću od četrdesetak tisuća stanovnika, 60 kilometara od Plzena. To mu je rodno mjesto, svi ga znaju i on sve zna, a ovdje on još uvijek igra prvoligaški nogomet. Zapravo, zadnjih mjeseci oporavlja se od ozljede, a iako će 2019. napuniti 38 godina, još uvijek ne misli odustati.

    - Svaki dan idem u Prag na terapije, vozim ukupno 150 kilometara i nije mi teško. Volim nogomet i dalje uživam u njemu, htio bih igrati još godinu-dvije. Što ću drugo, ja volim raditi, imati obveze, svojim životom sam zadovoljan. Zaradio sam u nogometu dovoljno za dobar život, uložio sam u neke stanove u Pribramu i Pragu. Živim na selu, malo izvan grada, u kući, imam i bazen, zadovoljan sam. Ali teško mi je zamisliti da se ujutro probudim i nemam što raditi. Zato i dalje uporno treniram, idem na te terapije da bih se što prije vratio na travnjak - priča nam Miroslav Slepička, dok konobar već nosi espresso, jer ovdje je nogometaš ipak stalni gost.

    VIDEO: Tomo Ničota

    Na jedno novinarsko pitanje, stižu dva-tri njegova. Bude mu se uspomene na Dinamo, na Zagreb. “Gdje je Sammir?”, “Kako Zokiju ide u Arabiji?”, “Što će biti sa Zdravkom”?, “Kakav je igrač taj Olmo”?, “Gdje je Ivica Vrdoljak, to je bio dobar čovjek?”, “Vidim, Bišćan je dobro krenuo kao trener. Uvijek je bio profesionalac, koliko smo samo vremena provodili u teretani”...

    Vaha me nije volio

    Osebujan je tip Slepička, iako u Dinamu nije ostavio tako dubok trag kakav je i sam očekivao, iako je otišao iz Maksimira na mala vrata, za Dinamo ga uglavnom vežu pozitivne misli.

    - Iskreno, kad sam došao, nisam igrao loše. Zabio sam hat-trick Sesvetama pa Varteksu, imao nekoliko dobrih utakmica. Na kraju, ne znam zašto sam otišao, nisam trebao. Zadnji dan prijelaznog roka otišao sam na posudbu u Fürth, nisam se tamo snašao, poslije sam prihvatio ponudu Sparte iz Praga i vratio se kući, odrekao sam se i dijela novca. Zbog obitelji i cure sam tako odlučio, ali kad gledam unatrag, bila je to loša odluka. Jer, bio sam sretan tamo, dobri dečki, dobri ljudi, dobar život. Bilo bi bolje da sam ostao u Hrvatskoj, možda otišao u Lokomotivu, Istru na posudbu, žao mi je što sam tako malo igrao u Hrvatskoj.

     

    Zašto je otišao, kad je sve krenulo nizbrdo?

    - Kad je došao Vahid Halilhodžić. On me nije volio, nije me htio. Bio je arogantan čovjek, “kako kažem ja, kako kažem ja”, pa priča na francuskom... Ne znam možda su mu je netko rekao da ne računa sa mnom, u Dinamu se stalno nešto mijenjalo, treneri, igrači, teško je to bilo i pratiti. Stigao je Beqiraj, ja sam pao u drugi plan, stigla je i ozljeda trbušnog zida. Ni Jurčić mi baš nije bio baš naklonjen, nisam se baš naigrao. Znam da mi je jednom Zoki rekao kako ću sad više igrati, kad sam u nekom selu u prijateljskoj utakmici zabio šest ili sedam golova. I zaigrao sam protiv Anderlechta, zabio onaj gol za pobjedu, pa protiv Temišvara pogodio vratnicu. I poslije toga kod Jurčića opet ništa. No, kažem, kad podvučem crtu bilo je to divno razdoblje, igrao sam s velikim igračima, pogledajte, Lovren, Badelj, Vrsaljko, Kramarić, Mandžukić... Oni su sad drugi na svijetu, a ja sam s njima dijelio svlačionicu. I odlično se zabavljao.

    Čuje li se i danas s nekim od njih?

    - Slabo. Zadnji put sam se vidio s Mandžom prije pet-šest godina (2013. - nap. a.). Igrao je za Bayern u Pragu Superkup protiv Chelseaja pa me nazvao da se vidimo. Ali, svakako pratim Dinamo, vidim da je odlično krenuo u sezonu, a često ističem svojim prijateljima kako sam imao čast igrati s takvim igračima.

    Možda su potrošeni

    Dobro, ajmo malo na sadašnjost. Što Miro Slepička očekuje od dvoboja u Plzenu?

    - Tešku borbu, svakako. Viktoria je iskusna, igra svaku godinu u Ligi prvaka, Vrba je odličan trener i zna od te momčadi izvući maksimum. Ali, mislim da će Dinamo dobiti.

    Varazdin, 070810.
Stadion NK Varazdin.
Prva HNL, 3.kolo.
Varazdin- Dinamo. Na fotografiji: Miroslav Slepicka.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
    Ronald Gorsic / CROPIX

    Miroslav Slepička u dresu Dinama.

    Na čemu gaji taj osjećaj?

    - Ne znam zašto, dobit će. Dinamo je talentiraniji, osjećam da ova momčad ima nešto posebno, neki pobjednički duh. Ovako sa strane imam dojam da Dinamo više želi tu pobjedu. Da se ova utakmica igra prije dvije godine, rekao bih vam odmah da će Viktoria sigurno proći, ali sad... Iskusni su to igrači, no možda već malo stari, potrošeni. Nedostaje taj Krmenčik, fantastičan napadač, za njega još nemaju zamjenu. K tome, Dinamo bolje igra u gostima nego kod kuće, premda, Viktoria je također opasna izvan Plzena. Kažem, u startu će to biti teška utakmica, izgledi su 50:50, no moj je osjećaj da je Dinamo nekako bliži uspjehu.

    Sammirova glava

    Je li Slepička pričao s nekim iz Viktorije o Modrima?

    - David Limbersky je moj veliki prijatelj, igrali smo zajedno u Sparti. Odličan igrač, možda i najbolji trenutno u Viktoriji, malo lud dečko, ha-ha. Pričali smo o Dinamu i primijetio sam da se boji Dinama! Ne, nije mi to rekao, ali ja ga poznajem, ne može mi sakriti da se u Plzenu boje Dinama. Znaju da im dolazi jaka momčad i velik suparnik, gledaju oni snimke utakmica i svjesni su što ih čeka. A ako me pitate za koga navijam, podijeljen sam. Volim Dinamo, želim da bude uspješan, ali ipak sam Čeh, za naš koeficijent bilo bi bolje da Viktoria pobijedi. Neka obje momčadi pobijede na svom terenu, pa tko ukupno bude bolji neka ide dalje.

    Zagreb, 250709.
Prva Hrvatska nogometna liga, 1.kolo Dinamo protiv Istre 1961.
Na slici: Miroslav Slepicka slavi nakon gola.
Foto: Drago Sopta / CROPIX
    Drago Sopta / CROPIX / CROPIX
     

    Ali, kao što Česi ne mogu sakriti strah, barem tako kaže Slepička, tako ni on ne može sakriti koliko mu je Dinamo drag. Jer, koliko god razgovor usmjeravali na priču o Plzenu, Slepička se uvijek vraća na svoje razdoblje u Dinamu.

    - Od igrača koji su sad tamo znam Ademija i Šituma. S njima sam igrao. Obojica su sjajni igrači, Ademi je kapetan, drago mi je da se vratio nakon te suspenzije. Iskreno, mislio sam tada da će završiti karijeru. A Šitum, njega jako volim kao igrača, sjećam se kad je došao na pripreme sa 17 godina, podsjećao me gardom i potezima na Ronalda. Napravit će on još iskorak u karijeri, nije kasno.

    Tko ga je od svih tih igrača s kojima je tada igrao najviše iznenadio postignućima u karijeri?

    - Hm, zanimljivo pitanje... Loki (Lovren, nap. a.) nije, vidio sam tada da je jak i brz, da će napraviti karijeru. Mikija Badelja sam također cijenio, iako nije brz igrač, ali je pametan, time je napravio mnogo. Iznenadio me, znate li tko? Kramarić! Vidio sam ja tada da je jako dobar napadač, ali mi se činilo da je spor za nogometnu top razinu. Međutim, sve je nadoknadio nogometnom inteligencijom i znanjem, zato jest tu gdje jest. Čovjek je jedan od najboljih napadača u Bundesligi. E, to stvarno nisam očekivao.

    Dotakao se, naravno, i Sammira.

    - Kakav igrač! Snažan, brz, kako je sjajno i brzo razmišljao, imao savršena rješenja, imao je sve za igrati u madridskom Realu. Ali, glavu nije mogao pronaći. Da je i to imao, napravio bi veliku karijeru.

    Kad bi izdvojio najljepše i najlošije iskustvo u Dinamu, što bi rekao?

    - Ta ljubav koju prema Dinamu imaju u Hrvatskoj, to mi je ostalo urezano u pamćenje zauvijek. Dođemo na prijateljsku utakmici u neko selo, a ono velika fešta, onaj plavi autobus prolazi, a ljudi viču, skaču, obožavaju Dinamo. Recimo, Sparta i Slavia u Češkoj su klubovi Dinamove veličine, ali nemaju taj imidž, nije tolika strast, ljubav. A najlošija mi je uspomena ona utakmica sa Šerifom. Ispali smo na penale, a morali smo proći. Pamtim da sam ja trebao pucati idući penal, ali do njega nije ni došlo, nažalost. Da smo to prošli, vjerojatno bih ostao u Dinamu. Ovako, Zeko je smijenjen, došao je Vaha, ponavljam, kod njega nije bilo mjesta za mene.

    Što je toj momčadi nedostajalo da napravi neki veći europski iskorak?

    - Ne znam, teško je reći. Možda bolji trener. I nešto sreće.

    Narodnjaci u uhu

    I onda, ovako je Slepička opisao razliku između Češke i Hrvatske i nogometa u te dvije zemlje.

    - Kad sam otišao u Fürth, nisam se tamo snašao, nije mi se dopao njemački mentalitet. Samo se radi, nema zaj...ncije. A tako je sve više ovdje u Češkoj, svi su nešto ozbiljni, nitko se ne smije. A u Dinamu je bila super kombinacija, vrhunska zezancija, a istovremeno i puno rada. To ja volim, to je moj način života i rada. Ovdje toga nema, ne sviđa mi se to. Sjećam se i kako smo jednom kao momčad izašli u Lampaše, činilo mi se kao da se vozimo dva sata od Zagreba, kao da u Bosnu idemo van, ha-ha. Svi smo uvijek pjevali u svlačionici, uvijek je bila neka zezancija. Čudio sam se tada kako u Zagrebu svuda sviraju narodnjaci, ali su mi ostali u uhu. I danas kad popijem koju čašu vina zapjevam Bobana Rajovića, Halida Bešlića, Lepu Brenu ili Severinu. Ponekad i Coloniju. Pa ono sjajno meso, ćevapi, uf... Baš mi to fali, s osmijehom se sjećam tih dana.

    Iz drugih medija