Imat će Riječani priliku shvatiti što su propustili u sinoćnjoj utakmici na Meazzi. Milan je, kako smo i predviđali, pokazao sve limite nedavno okupljene grupe igrača, koji kao takvi uopće ne djeluju kao homogena momčad. Osim što Rossoneri nisu kompaktni, djeluju i taktički neuredni, a pogotovo su precijenjeni kvalitetom, što je nametnuto medijski…
Rijeka je, na stranu što je primila treći gol u 4. minuti sučeve nadoknade, trebala igrati bolje. Točno je da su se vratili iz 0:2 u finišu utakmice, ali upravo taj podatak pokazuje da su u prethodnom većem dijelu utakmice bili ispod očekivanih razina.
Vrlo je znakovito da je na kraju statistika pokazala kako je Rijeka imala veći broj udaraca u okvir gola (6) od domaćih (5), a što je u korelaciji s velikom razlikom u posjedu za Milan (65:35 %) potvrda jalovosti slavne talijanske momčadi. Osim nekih šutova, poluprilika nakon centaršuta, momčad Vincenza Montelle praktično nije stvorila zicer-šansu. Za razliku od Rijeke, koja je imala samo u prvom dijelu dvije 100-postotne šanse, prvo preko Hebera a potom (pogotovo) i Puljića…
Matjaž Kek je, naravno, iznenadio kada je u postavu uvrstio Pavičića i Puljića. S njima je dobio dva tehnički dobra igrača, ali lagana i prilično mekana za dvoboj s fizički potentnijim domaćinima. Bilo je za očekivati da će Kek, upravo zato što Milan igra s pet igrača u sredini (3-5-2), optirati za trojku Maleš - Bradarić - Mišić, s kojima bi svakako dobio na moći i agresivnosti. Nije to učinio, vjerojatno je imao drugačiju ideju, ali nama se čini da je to pridonijelo relativnoj mlakosti riječke postave.
Kad su ušli Acosty, potom Maleš, Rijeka je dobila upravo na tim elementima, agresivnosti, čvrstoći u sredini i prodornosti prema naprijed. Pogotovo što je Milan počeo rano zatvarati utakmicu. Naposljetku je izjednačenje bilo nagradom toj promjeni ritma Riječana, i možda doprinos tezi kako se plan B mogao pokazati ipak tretirati od početka utakmice kao plan A. I još nešto nam ostaje ipak nedorečeno. Rijekine promjene uvijek su personalne, ali se sustav i rasporedi ne mijenjaju. Možda bi barem koji put i Kek mogao optirati za opciju sa dvije špice ili nešto slično, a da nije "zakonskih" 4-2-3-1…
Sve to, naravno, ne umanjuje činjenicu da riječka obrana previše griješi. Ona nije ni homogena (vidi prvi gol, nema dupliranja Župarića, a Vešović praktično do centra), a dobiti gol u 4. minuti sučeve nadoknade iz "dalekog" pasa iza posljednje linije, odraz je smetenosti i manjka "krvoločnosti" da se teško stečen plijen obrani i zubima ako treba…