- Ako netko misli da je moguće nešto što nije, ja mu ne mogu pomoći, rekao je Damir Burić nakon remija Hajduka i Lokomotive u Kranjčevićevoj ulici.
I zaista, nije bilo bolje rečenice za započeti ovaj komentar nakon jučerašnjeg debakla u Jadranskom derbiju, piše Slobodna Dalmacija. Jer ako netko misli da je moguće da Hajduk igra ili izgleda bolje pod vodstvom autora gornje rečenice, zaista mu nema pomoći.
Od njegovog povratka na klupu slušamo priče o napretku, poljudske pobjede slave se uz floskule da smo do svega došli radom, a gostujući neuspjesi pravdaju se nedostatkom sreće i slabom realizacijom. Poslije svake utakmice govori se da će iduće sedmice biti bolje i da će se naučiti nešto iz pogrešaka. Na žalost Burića, ali i svih navijača, to jednostavno nije točno. Hajduk, upravo suprotno, dugo nije imao ovoliko sreće kao u ovoj sezoni. No, zanemarimo za sada sreću. Ona je u ovoj priči potpuno nebitna. Ono što je bitno i poražavajuće jest da Hajduk nema igru. Nikakvu. Nema plana A, o planu B da ne govorimo. I to je jučerašnja utakmica zorno prikazala.
Hajduk je krenuo, kako bi se reklo, hajdučki. Pretpostavljam da je situacija kada Hajduk u prvih 20 minuta agresivnom igrom traži gol nešto na što Splićani misle kada kažu 'hajdučka igra'. I izgledali su Bijeli kao bolja momčad na terenu, spremna da nastavi pobjednički niz na svom terenu. I onda se ispuhao. Napadi su oslabjeli, Rijeka je došla do daha, a Hajduk je počeo izgledati kao momčad koja ne zna ni gdje je ni što treba raditi. A to, oprostit ćete, ne može biti krivica igrača nego isključivo onoga koji im nije rekao što i kako dalje kada prvotni juriš ne uspije.
Da ne ulazimo u statističke pokazatelje koji bi potpuno razgolitili Burića i njegov Hajduk i pokazali da momčad ne igra dobro, notirajmo da čak i najgorljiviji zagovornici Damira Burića i njegovog ostanka na klupi Bijelih gube argumente. No, on očito smatra da razloga za njegovu smjenu nema. I mantra o radu, a odgovornost prebacuje na nekog drugog.
- Ja sam koncentriran na svoj rad, a za to što su vikali, to može odgovorit predsjednik kluba. Ako sam ja problem, onda je to najmanji problem.
Burić sebe očito ne vidi kao problem. Jer da vidi, ovoga 'ako' ne bi bilo u njegovoj rečenici, a neopoziva ostavka bila bi rano jutros kuvertirana na predsjednikovom stolu.
Navijači koji ga vide kao problem, analize koje dokazuju da ovaj Hajduk, baš kao u navijačkoj pjesmi, nema veze, pa čak i rezultati koji ukazuju da je upravo on problem, Buriću ništa ne znače. Jer dok ga Marin Brbić ne vidi kao problem, problema očito nema.
A Marin Brbić ne miče trenera jer bi njegovom smjenom priznao svoj poraz. Nakon što su ga napustila dva bliska suradnika, otkaz trećem bio bi kraj i konačni pokazatelj da ne zna u kom pravcu vodi bijeli brod.
A sve, zapravo, ide tako lijepo. Hajduk je još na poziciji koja bi na kraju sezone vodila u kvalifikacije za Ligu prvaka, u klubu jedni drugima tapšu leđa i govore da nema nikakvih problema. Uostalom, u dva preostala kola prije zimske pauze Hajduk bi trebao pobijediti. Igra protiv dvije od tri najgore momčadi prvenstva. Te će pobjede zamaskirati sve loše, Bijeli će završiti na tri do pet bodova prednosti ispred trećeg i pričat će se o povijesnoj prilici koju Hajduk ne smije propustiti na proljeće. I sve će ponovno biti lijepo.
A pripreme za proljeće, ne promijeni li se nešto u iduća dva tjedna, odradit će aktualni trener. S blagoslovom aktualnog predsjednika. Ako nakon svega netko misli da je moguće nešto što nije, ja mu onda stvarno ne mogu pomoći.