AKO POSTOJI USPJEH KOJI BI ZAUVIJEK MOGAO OSTATI NEDOSTIŽAN, TO JE ONDA NJEGOV POHOD U PARIZU Nisam ljubomoran, a Federer i Đoković me samo motiviraju

Toni Nadal je uz Rafine roditelje najviše napravio da bi se jedna obećavajuća karijera pretvorila u dominantno briljantnu, pogotovo na zemljanim terenima. Stric Toni maksimalno je utjecao na karijeru svojeg nećaka, uvjerio je Rafu da zaigra lijevom rukom iako je u svemu ostalom što radi prirodni dešnjak. Uvjerio ga je da treba igrati dvoručni bekend. Na kraju ga je uvjerio da je rad sve.

Kada je odlučio manje putovati i prepustiti Rafu Carlosu Moyi, povremeno bi se pojavio na turnirima, i to uglavnom uoči Roland Garrosa. Ove se godine pojavio u Rimu, u eri, kako bi je netko nazvao, “najveće krize Nadala” jer je prijetilo da do Roland Garrosa ne osvoji apsolutno ništa, što mu se u karijeri nikada nije dogodilo.

Stric Toni bacio je pogled na jedan trening i hladnokrvno zabrinutom nećaku rekao:

- Sve je u redu, igraš dobro i sada kad osvojiš Rim, pa nakon toga Roland Garros, sve će biti kao nekad.

​Ne znam koliko je u to vjerovao, ali je, kažu, bio izravan, kao i toliko puta kada je u pitanju Rafa. I nikad nije stvari uljepšavao. Ako je nešto mislio, onda je to bez sustezanja i otezanja rekao.

Tako se Toni sjetio 2005., kada je Rafa osvojio prvi od 12 Roland Garrosa, i što mu je rekao uoči odlaska u španjolsko veleposlanstvo, gdje su bili pozvani na primanje.

- Prvo ću ti reći na čemu moramo početi raditi, i to odmah, a onda idemo na primanje - rekao mu je tada.

Stric složio program

​Baš tako, kratko i jasno, iako je tog dana njegov nećak ostvario san, a nitko od njih nije znao da će još toliko puta ponoviti. Dan nakon trijumfa, onaj dan kada su se vratili u Mallorcu, mladi Rafa počeo je raditi prema programu strica Tonija. To je nešto što je ostalo i ono što ga je vuklo sve ove godine kroz dobra i loša vremena, to ga je držalo kada je radio da bi dostigao još jedan trofej u Roland Garrosu, to ga je držalo kada je morao mirovati jer nije bio spreman igrati na nekim turnirima, pa i na Roland Garrosu.

Upravo su to dani kojih se Moya, inače Nadalov mentor i čovjek koji je prije 21 godinu osvojio jedini Roland Garros, uvijek sjeti u ovakvim prilikama.

- Nikada nisam sreo čovjeka s takvim radnim navikama ni sportaša koji se na takav način pripremao samo da bi mogao biti spreman na sve napore koji ga vuku prema vrhu i velikim pobjedama.

​Nadal se sjetio tih priča, sjetio se da mu je bio san osvojiti barem jedan Roland Garros, a isto tako da mu je svake godine taj san bio još veći. San koji je rastao i prerastao sve što u svijetu sporta postoji. Ne pripadam u kategoriju onih koji će zbrajati koliko je Grand Slam turnira osvojio i koliko je u njima bilo Roland Garrosa, ali zgodno je to danas kada se nakon 12. trijumfa donekle opustio, a to nikada nije bilo tipično za Rafaela Nadala. Svoje probleme, kad ih je imao, uglavnom je skrivao i gurao pod tepih, baš kao što to rade, ili su radili, svi najveći svjetski tenisači. Od Nadala, preko Federera i Đokovića. Skloni su komplimentirati svojim suparnicima, ali kad malo zagrebeš pod površinu, mnogo bi se pitanja pronašlo, pitanja na koje je samo Nadal mogao dati odgovor.

REUTERS

Shvatio nakon Rima

Tako je rekao novinarima da se nakon meča s Mayerom u Barceloni zavukao u sobu i tražio odgovor na pitanje gdje je i zašto pogriješio. Postavljao je sebi pitanje treba li nastaviti ovako ili uzeti predah, pa možda i odustati od Roland Garrosa, jer sve što je radio, izgleda, nije palo na plodno tlo. No, stvari su se brzo dramatično promijenile, iako je u polufinalu Barcelone izgubio od Dominica Thiema.

- Tada sam već igrao puno bolje i nakon Rima sam shvatio da sam spreman. Ne samo boriti se za veliki naslov u Parizu nego i osvojiti ga iako je, naravno, bilo dana kada sam mislio da nikada neću toliko puta otići do vrha u Roland Garrosu.

​Nakon trijumfa nad Dominicom Thiemom u finalu, koji mu je donio 12. Roland Garros, a 18. Grand Slam turnir, Nadal je otvorenije nego ikad govorio o svemu što mu se događalo kada se s Federerom i Đokovićem borio za najveće naslove. I sada kada je stigao na zaostatak od samo dva velika naslova za Rogerom Federerom, o tome uopće nije govorio.

- Ne samo da nisam o tome govorio nego nisam niti razmišljao na takav način dok mi niste postavili to pitanje. Ja jednostavno nisam takav čovjek. Nikada neću baciti pogled na susjedovu kuću i diviti se njezinoj veličini, neću postavljati pitanje ima li ta kuća veći televizor ili ljepši vrt od one u kojoj ja živim. Meni takve stvari nisu važne, jer ja jednostavno, ponovit ću, nisam takav čovjek i ne igram zbog rekorda.

​Iako je sve to rekao, za svaki slučaj rekao je još nešto.

- Najgore je i najteže kad ne možeš igrati, a ja sam puno velikih turnira, možda i 15, propustio igrati ili osvojiti zbog razno-raznih ozljeda.

​Ne znam kako biste vi to shvatili, ali meni je ipak izgledalo kao poruka najvećim rivalima. Iako je u trenutku najvećeg slavlja još jednom ponovio:

- Nisam ljubomoran i nikada nisam bio ljubomoran, ne pripadam u takve osobe, iako moram priznati da mi rezultati Federera i Đokovića daju snagu i motiviraju me da budem još bolji.

​Ali, opet, po tko zna koji put ponovio da je igra ono što voli i želi.

- Nikada nisam igrao da bih dostigao neki Rogerov rekord ili prestigao neki Novakov. Tenis je ono što volim, tenis je moja strast i na kraju dana, jednog dana, kad zatvorim knjigu, a taj dan će sigurno doći, moći ću mirno otići i reći da sam u tim trenucima učinio sve što sam mogao da bih bio najbolji. Više od toga nije mi bilo potrebno jer znam da je sport takav. Puno toga možeš osvojiti, ali nikada nećeš osvojiti sve i uvijek će ostati nešto što nisi dohvatio.

Znat će i bez imena

Kada je Rafael Nadal u pitanju, malo je ostalo nedorečeno, jer je u karijeri tog ljevorukog momka gotovo sve zapisano. Hoće li i koliko će još Grand Slam naslova osvojiti, nitko ne može reći, baš kao što nitko ne može reći nosi li Rafael Nadal u toj svojoj ljevici dovoljno baruta da još barem jednom ili dvaput osvoji Roland Garros. A nekima se čini da to nikada neće prestati.

I kada tražimo sličnosti Rafaela Nadala i ostalih veličina svjetskog tenisa, svi će imati nešto svoje ponuditi. S ponosom ponuditi. I Federer i Đoković i Nadal. Opet, ako postoji nešto što bi moglo ostati nedostižno za sve one koji dolaze nakon tri najveća svjetska mušketira, onda će ostati ta brojka od 12 osvojenih Roland Garrosa, brojka od 93 pobjede koje je ostvario u Parizu. Ili samo dva poraza.

Čovjek koji je postao i ostao kralj zemljanih terena iako je bilo dana kada su mnogi bili uvjereni da će to ostati trajno u rukama velikog Šveđanina Björna Borga. No, vrijeme prolazi i leti, a svako vrijeme nosi svoje velike šampione. Jedan od takvih rodio se u Roland Garrosu i iako tamo nikada neće dobiti teren sa svojim imenom i prezimenom, svi će znati da je središnji teren na drugom Grand Slam turniru sezone teren na kojem je Rafa igrao i pobjeđivao.