Aljošu Asanovića susreli smo na rođendanu Hajduka. I dogovorili “jedan na jedan”. Nogometni, otvoreni razgovor. Rijetko se pojavljuje u medijima, nije čovjek čije će vas mišljenje pratiti na svakom koraku. Zato je užitak bio provesti sat vremena na čaju s Aljošom. Komunikativan, s jasnim razmišljanjima. Rekli bismo, uvijek isti, a poznajemo se desetljećima.
Kako ste proslavili rođendan Hajduka? Malo je veterana, velikih klupskih imena nazočilo proslavi.
- Uvijek je specifičan rođendan Hajduka. Sve je tu počelo s moje strane. I uvijek je lijepo doći doma, u poznato okruženje. Struktura Hajduka je uvijek ista, možeš imati 50 ili 100 godina, uvijek će Hajduk ostati simbol grada. Malo sam se iznenadio što nije bilo puno bivših igrača, iako nisam ni ja čest gost, ali kada dođeš na proslavu rođendana, a tamo nema 90 % bivših igrača. Zastaneš... Je li to rezultat naših glava? Znate kakvi smo mi igrači. Ima ega, ima nezadovoljstva, ima svega. Svatko misli svoje. To je jednostavno sudar veličina. Ali klub ostaje. Klub je uvijek veći i jači. Prolaze generacije, mladih, starih, uspješnih i neuspješnih, a Hajduk je uvijek tu - kazao je Aljoša u jednom dahu i odmah dodao zanimljivu opservaciju.
- Nisam legendarni. Nemojte spominjati legendarni. To je sintagma od koje mi se diže kosa na glavi. Legendarni igrač Hajduka, uuh.... Zašto sam ja legendarni? Napravite, naprimjer, komparaciju s drugima. Mi po tome imamo 330 milijuna legendi Hajduka. Mene ne zanima tko je legenda. Je li to bio Frane Matošić, Beara, Bajdo, Ivica Šurjak... Za mene je Jure Jerković legenda. Ne znam znaju li ljudi... Dok je bio živ, govorio sam ‘desetka se treba dignuti na krov stadiona’. Kao u NBA-u. Da se ne kompromitira njegov broj. Jer takvog više nema. Nadam se da će se netko u budućnosti toga sjetiti. Ne, neću ja odlučivati o tome. Nemam ni pravo. Samo dajem svoje mišljenje.
Tko je onda Aljoša Asanović u okvirima Hajduka?
- Jedan od igrača koji je Hajduku u nekom razdoblju dao nešto. Jasno, i meni je Hajduk dao nešto. Nije mi Hajduk dužan, i to da razjasnimo. Možda sam ja Hajduku više dužan nego klub meni. Hajduk mi je dao enormno, dao mi je ime. Išao sam zaobilaznim putom. Išao sam na posudbu u Split i to je bilo kaljenje. Ovo danas su “polusmiješne posudbe”. Danas igrač Hajduka ode na posudbu u Solin pa ne igra. U redu, druga su vremena, neću ni uspoređivat. Da se vratim na temu. Hajduk mi je dao sve, to uvijek pamtim. Mogu biti nezadovoljan ljudima ili nekim stvarima, ali Hajduk je iznad tih dnevnih detalja.
Samo će rijetki znati da Aljoša Asanović utakmice na Poljudu gleda kao pretplatnik s istočne tribine.
- Imam pretplatu na istoku i gledam Hajduk godinama. Nije važno tko igra, ne gledam Jradija, on je usput u ekipi. Pao mi je na pamet Jradi, može biti i bilo tko drugi. Jednostavno gledam Hajduk. Kada dođeš u ložu, svatko te nešto pita, a ja na istoku imam svoj mir. Slušam ljude i gledam koja je to fascinacija, koja zaljubljenost. To prelazi granice normale. Hajduk daje gol Slavenu Belupu, a veselje je kao da smo dali gol Manchesteru. To su redom ljudi između 35 i 50 godina. Vjerojatno je 70 % njih gledalo i mene i Gudelja, braću Vujović, Baku sredinom 1980-ih. Danas meni prođe vrijeme gledajući njih. To je teatar ljubavi. Malo me žalosti da se zadovoljavaju golom protiv Belupa. Prije je bilo malo 2:1 protiv Torina, trebalo je 3:1. Danas je ostala ljubav za jedan gol protiv Belupa. I ja gledam taj istok i uživam.
Kako ste doživjeli Tudorov povratak nakon PAOK-a, Karabükspora, Udinesea i Galatasaraya? Kada biste bili u situaciji, biste li učinili isto, povukli identični, povratnički potez?
Nikola Jurčević, Aljoša Asanović i Slaven Bilić
- Odlično pitanje o povratku, ali to je pitanje za Tudora. Moj doživljaj povratka Tudora je veliki plus za Hajduk. Dobio je Hajduk trenera koji je četiri godine bio vani, radio u renomiranim klubovima, u ligi Petice. Skupio je golemo iskustvo i naravno da je to iznenađenje za ljude. Međutim, Hajduk je konstantno izazov svima.
Koja je tajna izazova, pitat će se mnogi...
- Može se smatrati mazohizmom, može biti milijun odgovora. Teško je ulaziti u glavu Tudora koji je njegov motiv, ali je svakako izazov. Treba imati “muda” ući u žrvanj. Kada si u Galatasarayu, ti si pod pritiskom, ali ne znaš njihov jezik i ne pratiš njihove napise u medijima. U Turskoj si, navijači ti nešto viču, vrte rukama, jer nisi dobio utakmicu. Ali ti ne znaš što viču i to te ne dira. Ti u Splitu nakon jednog poraza, evo naprimjer u Koprivnici, odmah dolaziš u situaciju gdje figurativno već nemaš pojma i smjena je pred vratima. Premali je ovo grad da bi tu količinu strasti tako lagano apsorbirao.
Ne možeš Hajduk sve pobjeđivati. I Liverpoolu se to događa jednom u povijesti.
- Ne može ni Dinamo u HNL-u sve pobjeđivati, a Liverpoolu se dogodilo da je u ovakvom ludilu i sigurno će osvojiti prvenstvo. Međutim, Liverpool je čekao 30 godina, potrošio 550, a Hajduk dva milijuna nečega. Zato se opet vraćam na povratak Tudora koji mi nije čudan. Tudor je otišao iz Hajduka i opet će sutra otići, jer život ide tako. Je li ovo prijemosnica, je li imao nešto konkretno... to su pitanja na koja nemam odgovor, ali vidim kako hoće biti u žrvnju. Hoće raditi. Ako imaš pravo odabira suradnika, imaš predsjednika koji stoji iza tebe, onda možeš i uzeti klub.
Hoće li Tudor uspjeti u Hajduku? Što je uopće uspjeh s današnjim Hajdukom?
- Sam Tudor kaže da je došao s jednim ciljem, a to je uspjeh. Definirati uspjeh nije lako, ali evo, pokušat ćemo. Uspjeh bi bio osvojiti drugo mjesto, otići u kvalifikacije Lige prvaka ovog ljeta i sljedeće godine pokušati napraviti kadar za nešto više. Brbić mora pomoći, jer Tudor je taj koji traži najviše. Njegova je glava uvijek prva na panju. Uvijek je trener kockica leda u bilo kojem sistemu. Predsjednik je iza tebe i dok je dobro drži trenera. Sportski direktor je isto u paketu s trenerom, ali to je sve drugi-treći ešalon. Trener je prvi na udaru. Prvi skuplja zasluge, ali i prvi leti.
Kada već pričamo o ulozi trenera, jeste li profilirali svoj daljnji put u karijeri. Bili ste trener pomoćnik izbornika, pomoćnik u klubu, sportski direktor i trener. Kojim putom ide Aljoša Asanović u budućnosti?
- Reprezentacija je jedno, posebno okruženje. Ugodno, zavjetrina je i moram reći, u komforu si. Trener u klubu je druga priča, a kao sportski direktor u situaciji kada je budžet mali, nemaš prostora, a očekivanja su svugdje velika bez obzira jesi li u Hrvatskoj, Slovačkoj ili negdje drugdje. Svi očekuju da ćeš napraviti više nego prethodnik, ali uvijek je pitanje omjera kvalitete i budžeta koji imaš na raspolaganju.
Na kraju, koja je životna profilacija?
- Ja sam trener, to je jasno. Međutim, nije lako naći angažman. Ne zato što moj životopis nije dobar, nego je teško ući u žrvanj, dobiti priliku. Imao sam neke razgovore, primjerice intervju za jednu afričku reprezentaciju i još jednu s prostora Oceanije. Nismo ušli u suradnju, ali tražim dalje. Za prvu reprezentaciju hendikep mi je bio i činjenica da nemam iskustvo rada u Africi. Život je takav, nema predaje. Trenera ima mali milijun, svaka zemlja svake godine nove trenere izbacuje, dolaze nove generacije. Borba je velika, a sužen je krug.
Vidite li se u trenerskoj ulozi u HNL-u?
- Iskreno, nitko me nije zvao i ne vjerujem da će me netko zvati. Nikoga ne podcjenjujem, ali nije realno očekivati poziv iz HNL-a. Mali je krug i težak trenerski kruh. Nekog trenera istrpe godinu i pol dana, a klub nije napredovao. S druge strane imaš trenera koji je u tri mjeseca napravio rezultat i dobije otkaz nakon dvije slabije utakmice. Allegri je, primjerice, počeo raditi u Cagliariju, devet zaredom nije dobio i došla je deseta. Dobio je i krenula je karijera.
Imate li ambiciju povratka u Hajduk?
- Ne, nemam tu ambiciju.
Ali, ipak možete reći kakav Hajduk vidite u budućnosti?
- Nisam baba Vanga da mogu sve predvidjeti, ali ono što će Hajduku u budućnosti faliti jest napadač i playmaker.
Je li Teklić, koji je otišao na posudbu u Varaždin, taj playmaker?
- Moram iskreno reći da Teklić nije play. Nije igrač zadnjeg dodavanja. Možda griješim, nisam to vidio kod njega. Blagaić? Ne znam ga, o njemu ne mogu govoriti, no jasno je da Hajduku nedostaju ta dva profila.
Međutim, cijeli nogometni svijet, sve momčadi traže napadača “killera” i playa? Svi padaju i rastu na golgeteru i razigravaču.
- Eto, zašto ja ne volim intervjue. Svi drže predavanja. Sada će Aljiša bez posla držati predavanja ljudima koji su unutra 24 sata, koji su fokusirani. Ali ipak pričam o tome, jer mi je stalo do Hajduka. Ljudi su kod nas često jalni i bezobrazni, ali kada je u pitanju Hajduk opet svi gledaju ono najbolje. Ili barem ja tako vjerujem. Ali ljudi sebi daju za pravo reći “gledam Hajduk 30 godina i sve vidim”. Prijatelju, ne vidiš. Možeš ti pratiti Hajduka 30 godina, izvlačiti statistiku, ali druga je priča kada se spustiš na teren među tih 20 momaka. Ja sam na Roland Garrosu gledao tenis i mislim mogu i ja prebaciti lopticu. Ali ne mogu. Gledao sam Jugoplastiku i mislim se kako onaj ne može dati koš, a sam je ispod obruča. Ne može sve biti kako ljudi zamisle dok gledaju s tribine.
Strpljenje s trenerima je očito ključ uspjeha. Ali, i vi ste u karijeri vidjeli kako nema strpljenja u Rusiji, Saudijskoj Arabiji....
- Nezamislivo je strpljenje u nogometu. Klopp je mjerna jedinica strpljenja, jedan od rijetkih koji je dobio strpljenje. Micao je statične igrače, tražio dinamične, našao Manea i Salaha, imao Firmina koji iz drugog plana djeluje kao playmaker. Našao je dva boka, Robertsona i Arnolda, koji imaju puno ponavljanja. Zatim je pronašao vratara koji skida zicere, a ispred njega ima Van Dijka, Lovrena, Matipa, Gomeza. Međutim, Klopp nije imao tri mjeseca, godinama je formirao momčad i ljudi su s njim u Liverpoolu imali strpljenja. S druge strane trpjeli su Mourinha u Unitedu, jer je imao plaću 12-15 milijuna i nije ga lako promijeniti. Kada imaš plaću u Zanzibaru tri dolara, onda daju ti još tri da te ne vide. Ne znam koliko zarađuju treneri u HNL-u, ali očito ih se lako mijenja.
Kek je u Rijeci ostao pet i pol godina. Jedan kontra primjer...
- Došao je u uređenu sredinu i imao predsjednika koji je čvrsto stao iza njega. Što je bilo prve dvije godine s Kekom, pitam vas ja. Radio je dobro, ali pravi rezultati i trofeji su tek onda došli. I nitko u Rijeci neće ponoviti Keka. Generalno, nigdje nema strpljenja. Najsvježiji je primjer sa Slavenom Bilićem u Arabiji. U zimskom prijelaznom roku kupe se igrači, počneš slagati momčad i dobiješ otkaz. Nema vremena da momčad uigraš. Kakvo strpljenje. Od trenera se stalno traži da bude kao David Copperfield, da radi čuda. A ti dođeš na trening, tamo imaš skupinu 20 igrača. Dva Južnoamerikanca, tri Afrikanca, pet Španjolaca dva Portugalca... Na sastanku moraš imati barem dva prevoditelja, moraš svima sve objasniti. Nema danas strpljenja u nogometu.
Može li Tudor računati na malo strpljenja? Stanić i Tudor zajedno, da budemo precizniji.
- Tudor mora držati Stanića i Stanić mora držati Tudora. Koliko god je Brbić važna karika, Tudor i Stanić zajedno s Kepčijom su ključni ljudi. I Kepčija će morati izaći iz sjene i preuzeti odgovornost. Hajduk ima težak put. Ovo je grad koji 15 godina trpi bez titule, ali grad koji hoće Europu. Hoće gledati europske utakmice, željan je spektakla i prepun strasti. Pozitivnog nogometnog ludila...