Ante Miše (51), nekadašnji kapetan i trener Bijelih, Hajdučko srce, pravi je sugovornik za teme vezane za poljudski klub, koji je vodio u dva navrata, osvajao s njima trofeje, ali i za teme vezane za reprezentaciju, u kojoj je bio igrač i član stručnog stožera. Godina je završila tužnim odlaskom legendarnoga trenera Stanka Poklepovića, koji je upravo Mišu uveo u prvo momčad Hajduka, još osamdesetih...
Koliki je on ostavio trenerski utjecaj na Vas?
- Ostavio je trga na čitavu moju obitelj, doveo je deset godina prije mene u Hajduk i moga brata Ivicu. Dosta je utjecao na mene, pamtim da je neke stvari radio prije svih, preformacija, tandemske igre... Bio je ispred vremena. Svima će nam nedostajati.
Špaco i Leo
Koji su vam trenerski uzori?
- Na prva su dva mjesta Poklepović i Leo Beenhakker, koji me vodio u Vitesseu. Znao je Špaco biti prijatelj, majka i otac, ali znao je biti i onakav kakav treba biti trener. Ljut i ozbiljan ponekad, ali nikada se nije dirao u privatni život, nego je gledao samo ono što si pokazivao na terenu. Tu je još Skoblar, koji me naučio igrati obranu, iako sam u početku bio igrač koji je išao samo prema naprijed i volio zabijati. A najbolji sam nogomet igrao kod Katalinića i Vulića. Kod Kate prije nego što sam se prodao u Vitesse prije Lige prvaka i kasnije kod Vule na liberu, kad samo 2001. osvojili prvenstvo. Mogu još spomenuti Peru Nadovezu, koji me vratio u život poslije teške ozljede. On me bio poslao na posudbu u Borac, mogao sam mu i zamjeriti, a kada je došao nakon nekoliko godina kad samo osvojili Kup, stvarno me vratio, a prije toga kod Matkovića nikako ući u žrvanj. Nakon toga sam igrao još pet godina.
Ante Miše ispred obiteljske kuće u kojoj je odrastao u Borovu naselju
Trenerski vam je put išao od manjih klubova prema Hajduku, kasnije ste bili u Istri, a praktički vas nije bilo puno na hrvatskoj sceni dok niste došli do reprezentacije u stožeru Ante Čačića?
- Stvarno mi se čudno odvijala karijera. Počeo sam na način za koji mislim da je normalan; ili uzeti mlađe kategorije ili početi od treće lige, kao što sam ja, ako čovjek misli biti trener prve ekipe. Pa malo druga liga, ali da imaš rezultat i da ljudi to prepoznaju. Krenuo sam s Dugopoljem u Trećoj ligi, bili smo šesti-sedmi prve godine, a sezonu kasnije s Trogirom smo se borili za Prvu ligu. Napravio sam iskorak, zvao me Vinko Barbarić u Mosor, koji je bio u Drugoj ligi, i tamo smo napravili odličan rezultat sa šest-sedam mladih igrača iz Hajduka. Kad kažem “mladih”, mislim na 18 godina, što je teško u današnje vrijeme. Uz njih je bio Vik Lalić, i Vlatko Đolonga je malo igrao, a sve ostalo djeca. Nakon toga me zvao Vinko Brkan u Trogir, koji je imao odličnu ekipu, bili smo četvrti-peti u Drugoj ligi, imao sam plan napasti Prvu ligu iduće sezone. No tada je Goran Vučević došao za trenera u Hajduku i zvao me da radim s njim. A Hajduk se ne odbija, cijeli sam život tamo proveo. To je bila moja ljubav i želja je svakoga trenera doći tamo. Pomoćnik sam bio kratko jer su Vučevića smijenili pa me tada predsjednik Grgić - u dogovoru s Goranom - pitao mogu li voditi par utakmica, protiv Konavljanina i Varteksa. Dobili smo te dvije utakmice s 2:0, pa su mi rekli, ajde ostani još jednu, pa sam dobio treću, četvrtu, petu... Izjednačio sam se s Gračanom po rekordu devet pobjeda. U finalu Kupa izgubili smo s 3:0 od Dinama uz dva crvena kartona, a uzvratu dobili 3:0 i izgubili na penale.
Dobili ste tada nadimak Mister 100%. Je li to bilo prerano za vas?
- Naravno da je. Ja kažem da sam vjerojatno pogriješio što sam prihvatio biti trener prve ekipe. Nisam bio spreman, to je definitivno. Bilo bi bolje da sam uza se imao nekog mentora, nikad neću sebi oprostiti što nisam uzeo pokojnog Marina Kovačića, koji me puno naučio. Ili Nadovezu, Katalinića ili Poklepovića. Kovačić mi je kasnije rekao da je bio spreman biti uz mene i tu sam pogriješio. Trebao sam biti još neko vrijeme pomoćni ili, ako sam glavni, imati nekoga kraj sebe. Bio sam mlad, a to hoćeš-nećeš ponese. Zato gledam što izbornik Dalić govori, samo da nas ne prenese. Moraš uvijek biti ponizan. Imao sam tada ponudu da odem u NEC Nijmegen, ali govorio sam, kamo ćeš, tu je Kup, boriš se za prvenstvo, kakva Nizozemska. Kasnije sam dao ostavku, iduću sezonu nakon poraza od Zadra pred praznim tribinama. Čekala nas je Žilina, uzvrat nakon toga, imali smo 1:1 iz prve utakmice, a ja u sekundi dam ostavku. Tu je sada trebao biti neko stariji da mi kaže, smiri se, zaboravi ovo, spremit ćemo se za Žilinu i proći. Poslije se pojavila Istra, u kojoj sam bio kratko i ta mi je epizoda najveća greška u karijeri, što samepripremljen to prihvatio.
Ipak ste se još jednom vratili na Poljud?
- Zvao me pokojni predsjednik Hajduka Josip Grbić da dođem, a ja nisam pitao ni za plaću, nego prihvatim zadnjih pet kola, a tada smo bili zadnji put drugi. Nakon toga su se dogodile promjene, došao je Maleš, takozvani veliki predsjednik, i maklo me. Imao sam u ugovoru da mogu biti trener juniora, ali nisam ostao. Otišao sam u Dugopolje kada me zvao Mate Smodlaka i bili smo prvaci. Zlatko Ževrnja, koji je bio glavni, odlučio je da ne idemo u Prvu ligu, a Rijeka je trebala ispasti. Imali smo sjajnu ekipu, dobili Hajduk u prijateljskoj i ne bismo bili kanta za napucavanje. Poslije sam bio dva puta u Vitezu, spasio ih od ispadanja, drugi sam put dao ostavku u proljeće nakon tri poraza, a onda je malo nakon toga uslijedio Čačićev poziv za reprezentaciju.
Kako gledate na to razdoblje?
- To su mi dvije najljepše godine u trenerskoj karijeri. Radio sam s ponajboljim svjetskim igračima, sve je bilo posloženo. Jedino nije bila dobra atmosfera oko reprezentacije. Igrali smo tri utakmice bez gledatelja, uspjeli doći do EP-a, na kojem smo bili proglašeni najboljima u prvom krugu. Ali nismo imali sreće protiv Portugala i neke naše odluke nisu bile pravovremene. Da smo nešto ranije mijenjali, vjerojatno bi priča bila drukčija, ali tako je u nogometu. Da nema grešaka, ne bi u nogometu bilo ni golova.
Na idućem velikom natjecanju Hrvatska je došla do srebra, najvećega uspjeha. Spominjali ste atmosferu...?
- Dobro je rekao Dalić, bili su 55 dana skupa, njih 55, i nisu se posvađali. Kod nas je bila sjajna atmosfera, ali kad nije bilo rezultata, normalno je da mora platiti izbornik. Ali ovo je slijed, od Štimca, Kovača, Čačića, još ranije Bilića... Samo se nastavilo i moralo je doći do ovog trenutka u kojem se sve poklopilo. Uspjeh je čudo.
Najvažniji je rezultat
Što je s Hajdukom, turbulentna godina, najlošija sezona trenutno... Što ne valja?
- Najlošija je ovo sezona od 2012. godine, zasigurno, po igri, plasmanu i rezultatu. A jedino što u sportskom klubu vrijedi jest rezultat. Pustite priče o poslovanju; rezultat je najvažniji. Ostao je Hajduk bez glavnih igrača, Ercega, Ohandze, Nižića, još ranije Vlašića, koji su držali momčad. To je jedan od razloga, ali osuđen si na prodaju. Smjene predsjednika, trenera, miješanje u strukture... Sve je to utjecalo. A jedino je mjerilo rezultat, koji je nikakav, loš.
Koji je vaš sud o novom treneru Siniši Oreščaninu i činjenici da je on dobio šansu?
- Za sebe sam rekao da sam prerano dobio šansu, ali ja sam odavde, razumijem mentalitet. Nisam bogomdan da ću reći da sam neki trener. Ali za trenera Hajduka, ako dolaziš sa strane, moraš proći ohoho toga da bi ga mogao voditi. Koliko znam, on je trenirao samo djecu i drugu ekipu. Rezultati će reći sve na kraju, a ja Hajduku uvijek želim sve najbolje. Međutim, mislim da nije dobra strategija koju Hajduk ima u mlađim kategorijama. Nemoguće je da nitko nije dobar iz ovih krajeva. Ja nisam dobar, OK, ali da nije dobar ni Stipe, ni Jure, ni Mate... To je nemoguće i to me najviše boli kao hajdukovca. Ispada da smo svi neznalice, sud je javnosti takav, ali nismo na pravom putu. Jedina je dobra stvar što sad igraju mlađi u prvoj momčadi, ali to je zato što nema para te se ne može nikoga dovesti. Da nije tako, vjerojatno ne bi igrali Nejašmić, Bradarić, Teklić, Delić i Šego. Teško bi dobili priliku. Ranije si morao puno više odigrati da dobiješ priliku u Hajduku, a sad odigraš jednu utakmicu i već si u reprezentaciji.