Da se razumijemo, Dinamovi nogometaši uvijek imaju imperativ pobijediti Hajduk u derbiju, pogotovo u Maksimiru. Tako im nameće tradicija, kvaliteta, dominacija koju imaju zadnjih godina nad svojim najvećim suparnikom, rivalitet koji je sve izraženiji, ne samo na travnjaku. Bjelica je tim zahtjevima zasad maksimalno odgovorio, u oba dosadašnja sraza u Maksimiru njegova je momčad slavila. Prvi put, u prosincu prošle godine bilo je 1:0, strijelac je bio Damian Kadzior iz slobodnog udarca.
Blistao Gavranović
Bila je to utakmica na samom kraju uspješne, euforične polusezone, u kojoj je Dinamo izborio europsko proljeće. Može se reći da su Modri već bili iscrpljeni, prazni, pod dojmom adventa i općeg slavlja. Nisu težili nekoj velikoj utakmici, već je bilo samo pobijediti, pogotovo ne izgubiti, ne primiti neki zalutali metak koji bi malo narušio slavljeničko raspoloženje. Bjelica je na teren, kako je tada i radio u HNL-u, poslao kombiniranu momčad.
Drugi Bjeličin maksimirski derbi stigao je, također, u slavljeničkoj atmosferi, u zadnjem prvenstvom kolu. Uz bogat “revijalni”, šampionski program. Doduše, atmosferu je tada malo pokvario poraz u finalu Kupa od Rijeke, ali svejedno, bila je to zadnja utakmica sezone, bez rezultatskog imperativa, a opet, trebalo je pobijediti. Sad je Bjelica na teren poslao u tom trenu ponajbolji sastav, ipak, izvan kadra ostavio je Brunu Petkovića. Tada je već bio reprezentativac, ali se i svojim ponašanjem malo zamjerio Bjelici pa ga je trener izostavio iz momčadi. Ipak, pogodak Hajrovića pa dva Gavranovićeva bila su dovoljna da se u Maksimiru nastavi slavlje, Caktaš je tek uspio smanjiti.
Za razliku od dva prethodna derbija, u kojima su se igrali za prestiž u slavljeničkoj atmosferi, u svom trećem srazu protiv Splićana u Maksimiru, Bjeličina momčad ima pritisak rezultata, Hajduk je još uvijek blizu, borba za naslov matematički i dalje neizvjesna. I zato će ovoga puta Bjelica na Splićane poslati najjaču “vojsku”, samo tko je ozbiljno ozlijeđen neće biti u kadru