Tomislav Ivković u onoj je fazi u kojima su svi treneri ovoga svijeta kad su bez posla.
- Čekam da zazvoni telefon, kofer je uvijek spreman. Bitno je da imam odličnog asistenta Vladu Balagovića, od kojega ne mogu naći boljeg - reći će Ivković koji je nedavno otišao s klupe Slavena Belupa.
Često je pričao bez ustezanja, bez kočnica, ovo je bila prilika da priča i o toj epizodi u Koprivnici. Ali i ne samo njoj. No, krenimo od kraja.
- Slaven je specifičan klub i Koprivnica specifičan grad. Kad sam dolazio u klub, rekli su da je cilj samo ostati u ligi. I onda smo napravili dobre rezultate, najbolje u ligi 10, tada se stvorila neka čudna atmosfera, ne znam zašto. Ta atmosfera oko kluba nije bila nogometna. Ambicije su počele biti nerealne. Mislili su da će dovođenjem velikog broja igrača to biti novi Dinamo. S tim da Dinamo kupuje igrače, a mi ih dovodimo za nula kuna - priča Ivković vraćajući se na trenutak kad je već ljetos trebao napustiti klupu.
Tomislav Ivković
Stabilizacija pa Europa
- Moju riječ “Gruntovčani” u klubu krivo su shvatili, mislili da je to nešto uvredljivo. Kad smo potpisali novu suradnju, već je nastala ta kritična masa koja je čekala loše rezultate da može kritizirati i onda dati otkaz treneru. Kad razmišljam o Slavenu, moram razdvojiti neke stvari. To je klub koji uredno izvršava obveze, napravljen je sad i novi teren, uvjeti za rad su odlični, ali nema nogometne atmosfere. Nije slučajno da se pet godina ponavljaju isti slučajevi, Kopić, Čačić, ja...
Tu bi trebalo napraviti neki zaokret?
- Klub treba mijenjati politiku vođenja kluba, on se vodi izvana, a ne iznutra. Nema ljudi koji žive uz klub i momčad. Tamo je samo Šimunović, koji radi puno, ali fali sportski direktor, netko tko bi napravio tu atmosferu. Koprivnica obožava rukomet, uz Podravku je pozitivna vibra, a na isti način bi trebalo probati s nogometom. Ne možeš napraviti posao preko noći. Evo, Rijeka, radila je posao tri-četiri godine. Došlo je 100 igrača, ali ostao je trener kojega su nekoliko puta htjeli potjerati i na kraju su uspjeli. Tako je trebalo biti u Slavenu. Ove godine selekcija, pa iduće - stabilizacija i onda Europa. Pa ni Manchester City nije u prvoj godini napravio rezultat. To je proces, koji nije od danas do sutra. Slavenu treba program, dugoročna vizija, ali onda mora mijenjati koncepciju rada i vođenja kluba. Meni se sviđa ovaj Pucar, on voli sport i trebao bi biti predsjednik kluba. Za aktualnog predsjednika Kolarića čujem da je odličan čovjek, ali ja ga nisam vidio dva puta u godinu dana.
Stalno se vraća na tu priču oko atmosfere.
Tomislav Ivković
Za sve je kriv Dinamo
- Ja sam živio u Koprivnici, svaki dan išao na kavu, a nikad mi nitko nije došao za stol da pričamo o nogometu. Nitko nije došao da mi kaže da nemamo pojma. Pa daj me izvrijeđaj barem! Koprivnica mora zahvaliti što ima Podravku i Belupo, oni hrane cijeli grad, cijelu regiju, to je sreća. Tamo žive odlični, radni ljudi, ali što se nogometa tiče, nedostaje te atmosfere. Još nešto, Slaven mora promijeniti i unaprijediti i omladinsku školu. Velik je problem ako se Varaždin vrati u Prvu HNL, jer Varaždin je nogometni grad, koji ima publiku i automatski će uzeti igrače koji bi možda išli u Koprivnicu. Iskočili su sad Šarlija i Bogojević, ali ne možeš čitavo vrijeme funkcionirati tako da misliš da ćeš pogoditi nekog novog Hebera, Ivanovskog, Ejupija... Pazite, nama su otišli i Ivanovski, Katić, Bistrović, klub je zaradio novce, ali ako ćeš dovesti 10 igrača odjednom, ne znači da si napravio posao i da su ambicije realne. Kad ovako razmišljam, za sve je kriv Dinamo.
Zašto Dinamo?
- Pa, Dinamo je doveo 10, 15 novih igrača i to odlično funkcionira i sad svi misle da mogu biti Dinamo, ha-ha. Šalim se. Zapravo, naš je pad uslijedio nakon Rudeša. Imali smo u toj utakmici sve, puno šansi, trebali smo pobijediti s više razlike. Općenito, prvih 10 kola stvarali smo puno prilika, igrali odlično, a ta dva boda koja smo izgubili od Rudeša su nas protresla. S ta dva bismo možda sad bili bliže tim ambicijama. Onda, u zadnje četiri utakmice kao da je netko ugasio svjetlo, realno, imali smo tri šanse u četiri utakmice, ne znam je li mi se to ikad dogodilo.
Dakle, do neki dan Tomislav Ivković bio je s 58 godina najstariji trener lige. Razmišlja li kad o tome, pogotovo jer su danas u trendu mladi treneri?
- Najstariji sam bio, 60. godište, Vulić je 1961. Mi smo stari ratni borci. Prođe vrijeme, imam 58 godina, ali se osjećam odlično. Imam mladu ženu i mladu djecu i osjećam se tako. Osjećam se dobro i ne vidim razlog da ne bih mogao i dalje raditi. A što se trenda tiče, tako su u trendu bili Portugalci, pa Nizozemci, sad su “ in” mladi treneri. Ali, kad je situacija biti ili ne biti, onda svi uzimaju starije, iskusne trenere. Naravno, respekt svima, ali kad bi mladost odlučivala, onda ne bi trebalo ni završiti nekakve škole.
Sastavni dio života
Je li prežalio Dinamo, je li se pomirio s time da možda nikad neće biti trener najdražeg kluba?
- Mene je brojčanik preskočio u trenutku kad je odlučeno da će Zoki Mamić biti trener i - završena priča. To je sastavni dio života, imali smo dogovor, nije se dogodilo, Zoki je napravio odlične rezultate i odličnu atmosferu, sve je bilo dobro. Dinamo je moj klub, klub moje mladosti, svaki trenutak tamo je nezaboravan i svi smo sretni kad vidimo što se događa sad, kad vidimo da svi pričaju o nogometu i Dinamu, reprezentaciji, onda je to savršeno.
Isto tako, nikad kao trener nije pobijedio Dinamo?
- Da, sve sam pobjeđivao, jedino Dinamo nisam. Ali, Dinamo je Dinamo, jedno je raditi statistiku, a drugo biti realan. Dinamo nije nijednom bio peti ili šesti, već je uvijek prvi i normalno je da dobiva takve utakmice. Nikad nisam bio opterećen da moram pobijediti Dinamo da bih zbog toga imao bolju trenersku karijeru.
Nađe li se još staro društvo iz 1982. i o čemu se priča?
Živjeli nogomet
- Naravno, Cico, Mlinka, Štef, Pop i ja, nađemo se, pričamo najviše o nogometu. Uspoređuješ generacije, razlika je u tome što smo mi živjeli nogomet, živimo ga i danas, a ovi danas, kad završe trening - nema više nogometa. Niti gledaju utakmice! Mi ih i danas gledamo sa zadovoljstvom, jer tako učiš. Volim reći svojim igračima, “sjednite za stol i dogovorite se kako ćete igrati”, ali kako kad oni ne znaju što bi si rekli. Mi smo se u kafićima dogovarali i znali se posvađati, zašto si mi dao loptu u noge, a ne u for i slično. Ljubav prema nogometu nestaje, danas je to samo posao.