Nakon Samira Toplaka, koji je zaprešićki Inter preuzeo prije četiri i pol godine, najdugovječniji je trener u Hrvatskoj Zoran Zekić (44). Na Osijekovu je klupu sjeo prije tri i pol godine, u tom je turbulentnom razdoblju prošao doista svašta, no sad s klubom iz rodnoga grada proživljava zacijelo najljepše trenerske trenutke.
Zekić čvrsto stoji s obje noge na zemlji, nije čovjek kojeg može fascinirati lažno blještavilo, niti žudi za materijalnim bogatstvima. Čvrstoga je stava i karaktera, nerijetko iskren do bola, a sve mu je to u igračkoj karijeri češće odmagalo nego pomagalo, pa pripada onoj skupini bivših nogometaša koji nisu igranjem nogometa riješili egzistenciju. Štoviše...
Najviše zabili
- Sva sreća da mi je supruga bila zaposlena dok sam ja igrao - duhovito će, bez imalo ogorčenja, Zekić ocrtati vlastitu financijsku situaciju i početi razgovor o Osijeku, s kojim je prezimio na drugoj poziciji.
- Nakon svega što nam se događalo, moramo biti zadovoljni prvim dijelom sezone. Prodali smo neke važne igrače, bilo je bolesti i ozljeda, pa smo tako u jednom trenutku ostali bez čak 12 igrača koji su počeli pripreme! Zamislite kako bi Guardiola ili Mourinho podnijeli da im se to dogodi, suze bi im iz novina curile. A mi smo šutjeli i nastavili raditi, mnogo smo toga mijenjali u hodu, poglavito filozofiju igre jer smo s brze tranzicije prešli na kombinatoriku. Unatoč svemu zasjeli smo na drugu poziciju i plasirali se u polufinale Kupa, a i najefikasnija smo momčad lige, zabili smo čak šest golova više od Dinama! Tri smo puta svladali Hajduk, prvi put u Splitu nakon deset godina, igrali smo lijep nogomet, iako je bilo i crnih rupa, poput sloma protiv Rijeke, ali kad sve zbrojim, malo bih zamjerki mogao pronaći svojim dečkima, a uspjeli smo promovirati i neke mlade igrače (Šutalo, Pilj, Špoljarić...) - ukratko je Zekić ocrtao jesenski dio sezone, posebno istaknuvši:
- Da nema poduzetnog predsjednika Ivana Meštrovića, ne bi bilo ni ovoga kluba! Nije tako davno bilo kad smo bili na prosjačkom štapu. Prije tri godine, kad sam došao u klub, igrači nisu dobili plaću pola godine, situacija je bila apsolutno besperspektivna. A danas svi znaju da je plaća 15. ili 16. u mjesecu! Prošao sam u Osijeku gotovo sve, ali se nadam da još nisam dosegao vrhunac. Osnovni nam je cilj zadržati ovo drugo mjesto i izboriti nastup u Europi, a moja je osobna želja pokušati nešto napraviti u Kupu, iako u polufinalu igramo protiv Dinama. No Kup nosi iznenađenja, pa iako nitko nije pred mene postavio nikakav imperativ, sanjam trofej koji bismo donijeli u Osijek.
Davno je Otto Barić postavio neke trenerske postulate, jedan je od njih da mu uvijek trebaju još dvojica igrača. Trebaju li i vama?
- Haha... Nije tajna da bismo željeli dovesti ofenzivnog veznog igrača, kreatora, radimo na tome. Ali igrače dovodimo planski, ne zbog aktualne situacije i pozicije na ljestvici, nego pokušavamo dugoročno planirati.
Klub treba gazdu
Je li Osijek sad stabiliziran klub?
- Jest! Poanta je vrlo jednostavna: svaki klub treba imati svog gazdu! Jednog i jedinog! Naš je gazda Ivan Meštrović, sve radi ležerno, respektira nas, okružio se sposobnim ljudima i svi smo zajedno napravili prepoznatljiv posao. Silno me veseli ova zadnja situacija s navijačima, koji su u rano jutro, po velikoj hladnoći, došli na stadion i pomogli očistiti snijeg da bi se odigrala utakmica! I to su besplatno učinili, to je prekrasna božićna priča koju ću zauvijek pamtiti.
Uspjelo vam je napraviti simbiozu između grada (građana) i kluba, to je neophodno za uspjeh. I Rijeka je napravila nešto slično.
- Da, ali velika je razlika između Rijeke i Osijeka. Jer Slavonija je, nažalost, u ovoj državi postala nešto što nikad nije smjela postati - Slavonija je zaboravljena i depresijom okovana regija na kojoj se povremeno skupljaju jeftini politički bodovi, a istodobno ju je mnogo mladih ljudi napustilo, previše je frustracija i negativnosti u Slavoniji. I stoga je Osijekova priča još ljepša jer smo uspjeli napraviti nešto pozitivno u negativnom okružju i ozračju i nadam se da će se ovaj trend nastaviti te da će u Osijeku biti sve manje navijača Dinama i Hajduka, a sve više Osijekovih navijača!
Kako ocjenjujete Prvu HNL? Je li bolja nego ranijih godina?
- Svakako je bolja, i to zahvaljujući novoj gardi mladih trenera te novim, obnovljenim travnjacima. To je bio fenomenalan potez HNS-a u suradnji s lokalnom samoupravom. A kad dođu ljudi iz inozemstva i gledaju naše utakmice, oduševljeni su viđenim nogometom. Na stranu sad bijedna infrastruktura, ali gledajući samo nogometnu izvedbu na travnjaku, ocjene su fantastične! Nisu naši igrači bez vraga na visokoj cijeni u inozemstvu, traženi su, najbolji među njima igraju važne uloge u najvećim europskim klubovima - kaže Zekić i dodaje:
- Ovaj sustav natjecanja, liga 10, jedino je i najbolje rješenje za naš nogomet. Ali svakako bi trebalo razmisliti o smanjenju broja stranaca. Nisam protiv stranaca, ali ne više od dvojice-trojice, onih pravih, uz koje će naša djeca stasati. Jer ne zaboravimo, osim što je natjecateljska, naša je liga i razvojna, praktički svi klubovi žive od prodaje igrača. Gledao sam primjerice utakmicu Hajduk - Rudeš i od 22 igrača na terenu bilo je čak 17 stranaca.
Jeste li zadovoljni vlastitom igračkom karijerom? Bili ste prava ptica selica, promijenili ste čak 27 klubova u gotovo 20-godišnjoj karijeri.
- Zadovoljan sam, iako ljudi koji su to gledali sa strane kažu da sam morao napraviti više. Bila su to druga vremena, niz godina proveo sam na posudbama, morao sam zabiti u Drugoj ligi 120 golova da bih došao do Prve lige, toliko je bilo kvalitetnih igrača, teško se bilo probiti. A sad mladi igrači praktički odmah dobiju priliku. Istina je da sam često mijenjao klubove, ali samo zato što sam uvijek želio igrati. I kad sam vidio da to ne ide, da sam u drugom planu, onda sam odlazio iz te sredine i tražio novu. Tako je bilo čak i u Dinamu, gdje sam proveo pola sezone. Imao sam već 30 godina, dobra primanja, ali nisam se naigrao i otišao sam u Inter.
U Zadru sjajno
U Dinamo ste došli u turbulentno vrijeme, u sezoni koja je završila ispadanjem u Ligu za ostanak. Istina, u zimi ste napustili Maksimir, ali u tih ste nekoliko mjeseci i na vlastitoj koži osjetili navijački bijes - nakon jednog poraza napali su vas navijači kad na semaforu pokraj stadiona.
- Da, bio sam kolateralna žrtva. Vozio sam naime Andrea Mijatovića, na kojeg su navijači bili ljutiti. Lupali su po autu, vikali na nas... Bio sam u šoku. Bila mi je to jedna od najružnijih scena u životu, dugo se poslije toga nisam osjećao dobro, ni kao sportaš, još manje kao čovjek. Nije mi se ni sad ugodno toga sjetiti.
Gdje vam je, u kojem klubu, bilo najljepše?
- U Zadru mi je bilo fantastično godinu dana, sjajno su me ljudi tamo primili. U Kamen Ingradu sam imao mirnoću i zabio sam mnogo golova, bio sam tamo sretan jer sam bio posvećen isključivo nogometu. Bili smo klapa, imali smo obiteljsko ozračje, 80 posto igrača bilo je iz Slavonije i Baranje, pa iako se tamo nisu vrtjeli veliki novci, bili smo sretni i zadovoljni. I kad sad sve sagledam, mogu reći da sam ipak bio igrač za manji klub. Trebao sam povjerenje trenera, kad je bilo tako, zabijao sam u serijama.
Jeste li u igračkoj karijeri zaradili dovoljno za miran život nakon prestanka igranja?
- Hahaha... Ni slučajno! Bilo bi ružno reći da nisam ništa zaradio, ali da mi supruga nije financijski mag i da ne okrene svaku kunu tri puta prije negoli je potroši, teško bismo živjeli. Mnogi su mi klubovi ostali dužni, ali nije sve u novcima, zadovoljan sam svojim životom, imam dovoljno i mirno živim.
Četvrta liga
Kad ste odlučili postati trener?
- Tijekom igranja u Dinamu, u jesen 2004. godine. Svašta se onda događalo, a u nekim bih situacijama govorio sam sebi da bih ja to i to drukčije napravio. I tada sam, zapravo, osjetio da u sebi nosim tu trenersku žicu.
Prvi klub u kojem ste bili trener bio je četvrtoligaš Maksimir, bili ste igrač i trener?
- Bilo je dosta zanimljivo u toj dvojnoj ulozi. Doveo me Željko Pakasin, došao sam u klub prvi dan priprema, a u svlačionici su me dočekala četvorica igrača! Nije bilo novca, nije bilo ni struje u klubu... Nismo imali dovoljan broj igrača, pa sam odlučio biti i igrač i trener. Epilog? Bio sam najbolji igrač i strijelac lige! Želio sam tim mladim dečkima biti primjer, pokazati im da se moraju posvetiti nogometu, da moraju biti motivirani. Ostao sam u Maksimiru tri sezone, lijepo je to razdoblje bilo...
Bili ste dakle trener sami sebi. A bi li Zoran Zekić iz najboljih igračkih dana igrao danas kod trenera Zorana Zekića?
- Moram vam reći da bih! I to ne zbog taktičkih vrlina, nego zbog karaktera, želje za pobjedom i zabijanjem golova. Zbog toga sam često igrao, a na klupi su sjedili objektivno bolji igrači od mene.
Iz Maksimira ste otišli u Moldaviju, kako ste tamo završili?
- Uveo sam Maksimir u Treću ligu i tijekom jednog treninga na terasi restorana koji gleda na igralište sjedio je menadžer Adrian Aliaj, kojem je u goste došao glavni menadžer Šerifa. Teren je bio loš, no mi smo ozbiljno trenirali i taj je Moldavac bio oduševljen činjenicom da me igrači pozorno slušaju, svidio mu se način rada. I nakon dva mjeseca nazvao me i pitao bih li želio doći tamo. Otišao sam i počeo sam trenirati dječake do 15 godina. Govorim engleski i njemački, a oni samo ruski, bilo je komičnih scena na treninzima. Nakon mjesec i pol dana predložili su mi da budem šef omladinske škole i trener B momčadi. Pristao sam, poslije sam preuzeo i prvu momčad, uvjeti za rad bili su fantastični, na razini najvećih europskih klubova. Klupski gazda, koji je pomalo ćudljiv lik, bio je zadovoljan, ostao sam tamo tri godine, a nakon odlaska sam zadržao dobre kontakte u tom klubu. Poslije mene treneri su bili Vulić i Sablić, a došlo je i dosta hrvatskih igrača u Šerif, što je dokaz da su bili zadovoljni mnome.
Nazvao me Ivo Smoje
I onda ste preuzeli Osijek?
- Da, vratio sam se doma i odjednom je došao poziv iz Osijeka, nazvao me Ivo Smoje i pitao želim li biti trener. Rekao je, nemamo novaca, nemamo ništa, situacija je loša..., no ja sam sjeo u auto i prihvatio ponudu. Osijek i Zagreb tada su bili zadnji na ljestvici s po četiri boda. I tek kad sam preuzeo momčad shvatio sam koliko je situacija loša, no ipak smo ostali u ligi.
Poštenje je najvažnije
Zanimljivo je da ste prilikom smjene Uprave ostali na klupi Osijeka. Naime, kad novi ljudi dođu u klub, obično dovedu svoje ljude, posebno za tako ključne pozicije kao što je trenerska. Kako ste vi, uopće, ostali na klupi?
- Ne znam. Predsjednika Ivana Meštrovića upoznao sam kad je preuzeo klub i moram vam priznati da sam i ja očekivao da će mi čovjek reći, hvala na svemu, ali ja imam svoje ideje i svoja rješenja. Sportski direktor Alen Petrović lijepo je govorio o meni, kao i braća Skender, rekli su mu da nema nikakvog razloga da me promijeni. On ih je poslušao, razmislio i ostavio me na klupi. I s te je strane predsjednik Meštrović poseban tip.
Bili ste kao igrač ptica selica, ali kao trener niste takvi - u devet godina Osijek vam je tek treći klub.
- Hvala Bogu da je tako! Tri godine u Maksimiru, tri u Šerifu i sad sam tri i pol u Osijeku. Nadam se da je to pokazatelj ozbiljnosti i kvalitete.
Koliko vam igračka karijera pomaže u trenerskom radu?
- Dobro je to pitanje, jer mnogim je trenerima uspješna igračka karijera zapravo najveća kočnica u trenerskom poslu. Nije se lako riješiti ega iz igračkih dana, tog prevelikog i predobrog mišljenja o svojim sposobnostima, što onda već u startu predstavlja problem u trenerskom radu. Razmišljanja igrača i trenera posve su različita, igrač brine samo o sebi, a trener o grupi od 20-ak ljudi. Da ne govorimo u odnosu s klupskim čelnicima, medijima... Igrač svakoga dana, uoči svakog treninga traži nekakav alibi. I ja sam gdjekad bio takav, pa se zato sad kao trener pokušavam uoči svakog treninga maksimalno pripremiti da ne bih nijednom igraču dao povod za bilo kakav izgovor.
Najvažniji trenerski postulati?
- Poštenje! To je najvažnije, trener mora biti pošten i pravedan prema igračima. Drugi je postulat stvaranje autoriteta, a to se stječe isključivo znanjem, prošla su vremena Atile Biča Božjeg. Svaki dan morate doći pripremljeni na trening, morate igračima potanko prezentirati što želite da rade na treninzima i utakmicama.
Imate li trenerskog uzora?
- Ne. Nisam bahat, ali doista nemam uzora. Volim pogledati svačiji način rada, upoznati se s raznim sustavima igre, ali na kraju želim biti svoj. Želim da mi se igrači što više kreću bez lopte, da dolaze naprijed iz drugoga plana, da postavljenu obranu probijamo poglavito preko bokova...
Nisam zločest
U nekoliko ste navrata ove sezone iskazali čuđenje, u negativnom smislu, onime što vam se događalo na travnjaku.
- Vjerojatno mislite na utakmicu protiv Rijeke (1:2). Gledajte, sa svojim igračima imam takav odnos da im u “vrućim” trenucima mogu reći čak i neke ružne stvari, ali oni se na mene neće naljutiti jer znaju da nisam zločest. Na toj sam utakmici doista bio šokiran izvedbom svojih igrača, manjkom agresivnosti, neobaveznim nogometom, kao da igramo na nekoj livadi, bilo je to nedopustivo. Govore mi ljudi u klubu da sam možda i previše kritičan, da bih u razgovoru s novinarima trebao malo drukčije govoriti, ali ne mogu protiv sebe. Bilo bi to samozavaravanje, laganje samome sebi i svojim igračima i nikakve koristi ne bismo imali od toga. Vjerujem da je dugoročno bolje biti iskren, moji igrači znaju i osjećaju da idemo prema naprijed i da su oni najviše zaštićeni, a najveći dio krivice kad nam ne ide preuzimam na sebe. Tako mora biti...
Rezultati by SofaScore