Hajduk ni na uzastopnom petom gostovanju ove sezone nije uspio osvojiti tri boda, ovog puta ga je zaustavila Lokomotiva pa su se “bijeli” vratili kući s dva punta manje, s jednim bodom, koji ne zadovoljava ambicije velikog broja navijača splitskog kluba.
I to je u redu, to da se javlja nezadovoljstvo kod navijača zbog serije neodlučenih rezultata, ali povici, pa skandiranja “Buriću odlazi” daleko su od imalo korektnog ponašanja gledatelja, koji su navodno na strani kluba.
Ta skandiranja su dokaz nezdrave sredine na Poljudu, ali posebno kod grupe navijača, jer tamo, posebno kod zagrebačke klike vodstva, evidentan je žal za smijenjenom stručnom garniturom, to jest Krešimirom Gojunom i Sinišom Oreščaninom. U ovo doba Hajduk je lani bio debelo šesti, sada je drugi, ali to izgleda nije dovoljno. U stvari, to je nedovoljno, jer su mnogi u svojim glavama zamislili kako su “bijeli” ove sezone kadri upustiti se u borbu za naslov prvaka. Onako objektivno, Hajduk je do vodeće uloge u prvenstvu došao na račun izvanrednih igara u Splitu, ali i stjecajem okolnosti da je Dinamo kiksao u Varaždinu, dok su Rijeka i Osijek prolazili kroz turbulencije.
Uopće nije u pitanju slabost Hajduka na gostovanjima, šest bodova iz šest utakmica, znači učinak od nešto više od 30 posto osvojenih bodova, doslovno je mizerija i za ovakve “bijele”. Jedna pobjeda, tri neodlučene utakmice i dva poraza, koja su se mogla izbjeći, to je bilanca koja dokazuje kako je Hajduk, odnosno igrači “bijelih” jedna priča, moćna na svojem Poljudu, a druga, kilava na gostovanjima.
Mnogi žale za bivšim trenerom, jer je momčad pod njegovim vodstvom igrala nogomet do noge, pun dodavanja, povratnih lopti, ono kako se to kaže na posjed, ali je i tadašnja garnitura igrača teško dolazila do gola. Pamti se itekako kako je na pripremama Hajduka u Slovenskim Konjicama, dolazila naštimana grupa navijača iz Zagreba skandirati Oreščaninu, pa su i novinare verbalno napadali, vrijeđali zbog njihovih kritičkih napisa o igri…
Oreščanin je otišao u povijest, više se ne može vratiti, to mora biti jasno ljudima u zagrebačkoj navijačkoj vilaji. Sada je na sceni Burić, i koliko god imali primjedbi na njegov rad, procjene, prezentiranu igru, za Hajduk je on pravi spas, pa makar se događali rezultatski lomovi.
Hajduk jednostavno s ovim igračkim kadrom ne može bolje, pogotovo kada na nekim utakmicama, kao na ovoj protiv Lokomotive, zataji Mijo Caktaš, koji je inače glavni kreator i realizator. Što se tiče Burića, njegova najveća vrlina, ujedno i mana, koliko god to izgledalo paradoksalno, ogleda se u nastojanju da do daske bude lojalan vodstvu kluba, u prvom redu sportskom direktoru Saši Bjelanoviću. Jer, ako ćemo pravo, ovi igrači koji su u posljednjem turnusu stigli na Poljud ipak se nisu iskazali, za sve se može kazati da su prinove, nikako pojačanja. Ajde, osim Davida Čoline, koji bi zaista mogao postati baš vrhunski bek.
Autodestrukcija
Još u prošlom vremenu kad je trener bio Željko Kopić, kada se prodavalo Ohandzu, ona uprava predvođena Ivanom Kosom, sada bivša, naravno, garantirala je osnovni zahtjev trenera: angažman pravog špica. No, doveli su Ivanovskog, koji je bio tretiran kao surogat, suport, ono zlu ne trebalo. A Saša Bjelanović je angažirao Eduoka, Jakoliša i na kraju Bulosa, sve kao napadače, sve uz odobrenje trenera, ali se pokazalo da su promašaji.
Činilo se da će Hajduk ipak na zelenu granu, hoće li “bijeli” do kraja prvenstva uspjeti u zacrtanom planu osvajanja drugog mjesta i plasmana u kvalifikacije za Ligu prvaka tek će se vidjeti. Ali uz autodestrukciju u svojim redovima, u navijačkom tkivu nema spasa. Sada je li to rade iz nekog interesa, jesu li nagovoreni ili u stvari totalno iracionalni teško je kazati. U svakom slučaju, navijači Hajduka, oni zagriženi, najžešći, već do sada su se pokazali kao dobro i zlo kluba. Ovi ispadi protiv trenera Burića to dokazuju.