Tko zna, da Dinamov djelatnik zadužen za obilaske stadiona nije grupi djece želio dodati još nekoliko rečenica iz Dinamove povijesti i da su koju minutu ranije izašla iz Plavog salona, možda bismo u ponedjeljak navečer svjedočili pravoj tragediji u Maksimiru.
Otkazana presica
Veliki prozor s dijela zapadne tribine samo je s velike visine “zviznuo” na asfalt, na prolaz između Zapada i Juga, gdje je uvijek prometno, što auti, što ljudi, čak i kad nema utakmica, gusta promenada. U tom su trenutku baš tamo mogla biti djeca, a zamislite da je prozor pao koji dan ranije u vrijeme utakmice Hrvatske i Azerbajdžana! Ili bolje nemojte zamišljati. Zbog toga su jučer na tom mjestu ograde i posebni koridori kojima se može proći, a već od ranije ispod zapadne tribine razapete čvrste, debele mreže koje bi trebale spriječiti da neki odvaljeni komad betona padne nekome na glavu. Kad se sjetimo i sumnji glede sigurnosti gornje etaže zapadne tribine, treba li više i naglašavati da maksimirski stadion NIJE SIGURAN za gledatelje.
VIDEO: TOMO NIČOTA
Dinamo je za jučer u podne najavio presicu, tema je trebao biti upravo taj događaj, stadion općenito. Ali, u zadnji tren, Dinamo je presicu otkazao. Neslužbeno, stigao je poziv iz Grada, koji je (još uvijek) vlasnik stadiona, čak su neki gradski predstavnici i došli u Maksimir na razgovor s ljudima iz Dinama i smirili strasti. Pretpostavljamo da su opet obećali i dogovorili se s Dinamom kako će raditi na konačnom i najboljem rješenje, nažalost, iskustvo nam ne dopušta da previše vjerujemo u takav ishod. Realnije je da će se rupe zakrpati, a funkcionalnost opet biti na granici. Do nekog novog otpalog dijela oronulog zdanja, koje će, nadamo, opet nekoga promašiti. Tko je kriv? Naravno, nitko, očito je dobro i ovako!
A tako je sve jednostavno. Gledaš onaj “krš” na Sveticama, nedaleko njega ruglo od stadiona. Kakav bi to mogao lijepi sportski park, za rekreativce i profesionalce, s dodatnim sadržajima, stadionom, terenima, možda i nekim shopping centrom, garažom, restoranima, ponekom fontanom... Sportski park i stadion koji bi se mogli izgraditi novcem EU fondova, uz kredit neke banke koja bi, dakako, na toj sjajnoj lokaciji, jednoj od najboljih u gradu, mogla pronaći i interes za ulaganje.
Dio plati Dinamo, dio Grad, uključi se neki sponzor, pa, nije to nekakva filozofija, sve je odavno izmišljeno. Niti je to, ukupno gledajući, neka basnoslovna svota, koju porezni obveznici ne moraju uopće osjetiti. Manja od one koja je već uložena u ovaj stadion s kojega padaju stakla i komadi betona. I svota koja bi se pametnim rukovođenjem mogla i vraćati. Poslovni prostori, fan shop, muzej... Treba samo naći model, ima ih “mali milijun”. A najgori je ovaj - krpati, zatrpavati rupe, nešto, kao, sanirati. Jer, to više nije pitanje ni novca, ni bačenog i nestalog novca, već pitanje sigurnosti. Da ne kažemo i života.
Plaćanje zdravljem
Mi bismo sad trebali pozvati ljude da u subotu i nekih drugih subota dođu u Maksimir na utakmicu? Uz rizik da će taj dolazak možda platiti zdravljem. Ili da se nadaju kako se, ipak, neće urušiti dok su oni na njemu. Kao što su se nadali svi oni koji su u krivom trenutku našli na onom đenovskom vijaduktu! Nije tako strašno, pretjerujemo, to je samo staklo?
Nadajmo se da pretjerujemo, ali može li to netko sa sigurnošću jamčiti? Da se bar prevarimo, da barem ovaj događaj od ponedjeljka bude zadnje upozorenje, nakon kojega će se nešto ipak pokrenuti. Ili doista nekome nešto treba pasti na glavu?