Damir Mišković ponovo je završio s navijačima na tribini. Nije se, kao nakon pobjede protiv Istre 1961 u posljednjem kolu jesenskog dijela sezone, uhvatio bubnja čiji je ritam pratio Armadino navijanje, ali je još jednom pokazao da ga emocije lako ponesu te da mu je užitak družiti se s običnim navijačima, ljudima koji su svake subote ili nedjelje na tribinama i koji, baš poput njega, na stadionu pronađu neku vrstu ispušnog ventila od svakodnevice. Da nije tako, ne bi uoči utakmice djeci koja su se našla kod zapadne tribine dijelio klupske šalove, dio navijača častio pivom, od ostalih slušao probleme koji ih tište i muče...
Nakon što je “pobjegao” iz predsjedničkog “sky boxa” oslikanog u Rijekine boje u kojem se služe kanapei i toči vino, Mišković se stavio u ulogu običnog navijača, spustio u prvi red tribine, pa uz pivo u ruci na ogradi navijao baš kao da nije predsjednik kluba već neki od navijača Bijelih s popriličnim brojem gostovanja u nogama. Zapravo, jedini trenutak u kojem je iskoristio svoju funkciju bio je onaj u finišu utakmice kada je s natkrivenog zapada prešao među Armadu na istok. Tamo gdje se ne sjedi u foteljama već stoji, gdje stolice nisu kožne i gdje pada kiša, gdje se utakmicu ne gleda kao u kazalištu nego gdje se navija, skandira Kantridi...
Ovacije Armade
Vjerojatno je i zbunio same igrače koji su drugi pogodak proslavili ispred njega kod zapadne tribine, pa ga pozdravljali pobjedničkim valovima na istoku, a onda ga gledali na travnjaku kako u zagrljaju s Matjažem Kekom sluša ovacije koje je slovenski strateg dobio nakon utakmice za svojih 200 riječkih klupa. Mišković je u ovakvim trenucima poput dječaka koji prvi put uđe u lunapark!
- Vidjet ćete tek što će biti u Maksimiru u zadnjem kolu kada me registriraju pa stanem na gol zadnjih nekoliko minuta... - dobacio je u prolazu kroz miks zonu predsjednik Rijeke, u mlađim danima golman Orijenta i Pomorca, pa dobro raspoložen širio svoj zarazni optimizam i na svakom koraku ponavljao kako će za Rijeku ovo biti “ta” sezona.
Navijače nije morao ni komentirati, njegov razdragani izraz lica i spontana reakcija koja se dogodila kada se spustio na tribinu govore dovoljno. Mišković se smatra “jednim od njih” i ne trudi se prikazati u bilo kojem drugom svjetlu jer, koliko god ga se u prošlosti trudilo prikazati takvim, on jednostavno nije, primjerice, Florentino Perez. Tip je koji će skočiti Keku u krilo kada je Rijeka protiv Šerifa izborila grupnu fazu Europske lige, koji će predvoditi navijanje u slavlju nakon osvojenog kupa ili udarati po bubnju…
Mamić s Boysima
Neki su takve njegove postupke nazvali populističkima, usporedili ga s predsjednikom Hajduka Ivanom Kosom, koji je s klupskom vrhuškom utakmicu sa Splitom na Poljudu gledao među Torcidom na dan kada je udruga Naš Hajduk od Tommyja kupila većinski paket dionica, ali najveća je razlika što je Miškovića među navijače odnijela čista emocija. Navijače Rijeke od početka svog mandata poziva na zajedništvo, svojim gestama pokušava biti i glavni promotor krilatice “Zajedno smo Rijeka”, a sada je još jednom pokušao funkciji koju obnaša dati drugu dimenziju; koju jedni hvale jer se poistovjetio s navijačima, a drugi kude i smatraju dodvoravanjem.
Činjenica je da nije uobičajeno vidjeti čelnika nekog kluba na tribini među običnim ljudima, gdje bi završavali kada su ih nosili drugi motivi (Kos) ili kada im bio zabranjen ulazak u svečanu ložu suparničkog kluba. Tako je prije desetak godina ondašnji direktor Rijeke Marinko Koljanin uskratio mjesto u loži na Kantridi Zdravku Mamiću koji je nekoliko mjeseci ranije u Maksimiru udario šefa riječke POA-e (Protuobavještajna agencija) Nikolu Mandekića koji je na utakmici bio s vodstvom Rijeke. Mamić je tada utakmicu na Kantridi gledao s Bad Blue Boysima na istoku, Miškoviću se zbog inzistiranja na dobrim odnosima sa svim klubovima takvo što teško može dogoditi. Osim ako sam to ne bude želio i, primjerice, u subotu s Armadom put Pule odluči krenuti brodom.