Tako je to godinama u Maksimiru. Kad Dinamo ima momčad za Ligu prvaka, publika je jedva za prvu ligu; sad kad je stigla publika za Ligu prvaka, momčad će igrati u Europskoj ligi. Nikako se “potrefiti”. Ali možda ta kombinacija publike za Ligu prvaku i momčadi za Europsku ligu donese barem i napokon to toliko puta izgovoreno europsko proljeće.
Ne volimo slaviti poraze, oni zauvijek ostaju porazi, ali se u svakom od njih može pronaći štogod pozitivno. U ovom protiv Young Boysa to je, svakako, bila maksimirska atmosfera. Bjeličin Dinamo i cjelokupna nogometna euforija koja je ovog ljeta zarazila Hrvatsku doveli su tih 30 tisuća ljudi u Maksimir. I dosta poznatih lica, iz nogometa, sporta, estrade, javnog života, a ti su ljudi često najbolji indikator da se nešto zanimljivo događa. Da je nešto - “in”.
Pitanje s kojim su mnogi u utorak došli na Maksimir, vezano za euforiju i atmosferu, bilo je hoće li sve nestati s prvim porazom. Je li to samo blic-dolazak i ovisi li o konačnom ishodu dvoboja s Young Boysima? Odgovor smo, možda, dobili nakon utakmice. Dakle, iako su izgubili i nisu izborili Ligu prvaka, Modri su na kraju utakmice doživjeli ovacije. Dobar dio publike ostao je na tribinama i nakon kraja, pljeskao ratnicima u plavom, skandirao “Dinamo, Dinamo”, a još i koji sat poslije utakmice moglo se po ulicama i kafićima u okolici stadiona čuti navijanje i podrška Modrima.
Čini se da se Dinamo opet uhvatio, zalijepio, da pune tribine nisu bile samo instant-događaj, da bi ova priča mogla potrajati. Znate da se dobar glas daleko čuje; priča o momčadi koja se baca na glavu i ne zna za izgubljenu loptu i tribine koje navijaju do kraja, bez ijednog incidenta, već se proširila gradom i državom, slike djedova s unucima, čitavih obitelji, mladih i starih u Dinamovim dresovima postale su dominantne kad se govori o Dinamu i nogometu u Maksimiru. Modri su doveli publiku, promijenili dojam maksimirskih tribina i sad je ondje moraju i zadržati. Jednako kao i požrtvovne igre, golove, ali i pobjede.
Naravno, i klupsko vodstvo mora držati korak s momčadi, zadržati pristupačne cijene ulaznica i za Europsku ligu, a ne otići u nebo ako se u Maksimiru pojavi neki Chelsea ili Arsenal. Ne kaže se slučajno da je lakše doseći vrh nego na njemu ostati. Tako je i s publikom; lakše ju je jednom dovesti na stadion nego je na njemu zadržati.
Kako god, bila je to atmosfera koja će se prepričavati, šteta što je i rezultat nije popratio. No možda taj koktel odlične publike i vrlo dobre momčadi na kraju donese i taj rezultat, to opjevano europsko proljeće. Bitno je da nitko sa stadiona nije otišao razočaran, da nitko nije požalio što je platio ulaznicu i da nitko nije rekao da se više neće vratiti. Stići će ubrzo jesen i studen, kiše i magle, vrijeme kad Maksimir nije najbolje mjesto za provod. Bit će to velik ispit za Dinamovu publiku, ali nastavi li Bjeličina momčad igrati kao dosad, a usto i pobjeđivati u Europskoj ligi, ne sumnjamo da će puni Maksimir postati normalna stvar, a ne samo ljubav za jednu noć. Gledatelji su došli, pokazali palac gore, sad je sve samo na Dinamu!