Posljednji zvižduk daruvarskog nogometnog suca Brune Marića (45), inače člana Uprave Daruvarskih toplica, čuli smo u Maksimiru, 19. svibnja. Označio je kraj utakmice Dinamo - Inter (3:1), počelo je šampionsko slavlje plavih, ali bio je to ujedno i kraj Marićeve sudačke karijere. Nakon gotovo 13 godina provedenih na hrvatskim nogometnim travnjacima, okončana je burna karijera jednog od naših najboljih sudaca...
- Još pokušavam shvatiti da više nikad neću suditi i osjećaji su mi podvojeni. Tužan sam, jer se sigurno više nikad neće roditi sudac koji je s toliko ljubavi i žara radio taj posao, suđenje mi je, nakon obitelji, bila najvažnija stvar na svijetu i unio sam u to svu strast i emocije. Ali, s druge strane, bolje je otići ovako, “neotromboljen” i zdrav, jer su neki suci jedva odšepali s terena na svojoj zadnjoj utakmici, a ja sam se na posljednjoj osjećao kao na prvoj, bio sam maksimalno spreman. Iza mene je mirna i sudački dobra sezona, bez primjedbi, žuči i nezadovoljstva klubova, stoga je doista ovo bilo pravo vrijeme za odlazak - rekao je Marić.
Alibi za neuspjeh
Prisjetio se sudačkih početaka:
- Igrao sam nogomet u Drugoj HNL, u Daruvaru i Bjelovaru, bio sam temperamentan i agresivan igrač, obožavao sam nogomet. Suigrači i prijatelji savjetovali su mi da postanem sudac i upisao sam seminar. Kad sam položio sudački ispit, znao sam kako će doći dan kad ću suditi utakmicu Dinamo - Hajduk! I to sam si zacrtao za cilj...
Bruno Marić je na jedinstvenu listu Prve HNL ušao 2005. godine, prva utakmica koju je sudio bio je okršaj Međimurja i Pule Staro Češko (2:0), 17. rujna u Čakovcu. Kontrolor Stipe Glavina nakon te utakmice je rekao:
- Hrvatska je dobila suca o kojem će se još kako govoriti...
Na tom je dvoboju Marić dao crveni karton Puljaninu Starčeviću. A zacrtani cilj i želju ostvario je tri i pol godine kasnije, 13. svibnja 2009. u Zagrebu. Sudio je prvi finalni dvoboj kupa Dinamo - Hajduk (3:0) i ta mu je utakmica definitivno promijenila život...
- Nakon te utakmice, naš bivši sudac Dragutin Karlo Poljak poslao mi je mail u kojem je pisao: “Nakon ove utakmice više nećeš biti isti čovjek, niti isti sudac kao dosad!” Tako je i bilo... Imao sam peh što su nekako istodobno bili izbori, pa su me poistovjećivali s HDZ-om, jer sam bio kandidat HDZ-a za gradonačelnika Daruvara. Pa je i to iskorišteno da bi se maliciozno komentiralo moje suđenje. Ono što je indikativno, nakon utakmice nitko nije ništa ružno govorio ni pisao o suđenju, nego je bura podignuta tek nakon nekoliko dana, kad je netko očito shvatio da u mom suđenju može tražiti alibi za svoj neuspjeh. Siguran sam, dakle, da su neke prozivke mog suđenja bile politički uvjetovane, jer je ta haranga bila neizdrživa! Zanimljivo, kad se pojavio onaj “slučaj UEFA”, u kojem su me željeli diskreditirati baš kroz tu utakmicu, HTV je reprizirao utakmicu i zbog toga sam neizmjerno zahvalan našoj javnoj televiziji. Jer, dobio sam nakon toga bezbroj poziva potpore, oni koji nisu gledali utakmicu, a čitali su što se pisalo, zvali su me i čestitali na suđenju - kaže Marić i nastavlja:
- I dan-danas, iz ove perspektive, ističem: izrazito sam ponosan na način kojim sam odsudio tu utakmicu! Dao sam dva crvena kartona igračima Hajduka, dosudio 11-erac za Dinamo, ni najmanje sumnje nije bilo kod tih odluka. Jedinu sam pogrešku napravio što nisam u 81. minuti Mandžukiću dao drugi žuti, dakle crveni karton. Ali, tada je utakmica već bila odlučena, već je bilo 3:0 za Dinamo... Da mogu vratiti vrijeme, samo bih to promijenio, samo bih još i Mandžukiću pokazao put u svlačionicu...
Nedugo nakon te utakmice, počela je nezapamćena hajka, pod UEFA-inim okriljem. U Zagreb je došao nekakav prevarant Robin Bokšić i prevario HNS, medije, bili ste jedan od optuženih za korupciju u hrvatskom nogometu...
- Taj je cirkus nanio neopisivo mnogo zla svima nama u nogometu! Neki su sve iskoristili da mi unište život i zapravo je kasnija slika i percepcija u javnosti o meni, kreirana na osnovi te priče o namještenoj utakmici Dinamo - Hajduk! U serijalima je negativno pisano o meni, napisano je oko 2220 tekstova koji su me kompromitirali, možete li zamisliti koliko je to tekstova!? A kad sam dobio pravomoćnu presudu protiv UEFA-e i kad je napokon bila raskrinkana ta koordinirana akcija kriminalaca koji su radili za UEFA-u, pojavilo se tek nekoliko napisa u kojima se navodilo da sam bio nevin!
Otkud je sve to krenulo?
- Neki su ljudi pomislili da sam jedna od najslabijih karika u njihovu pokušaju kompromitiranja cijeloga HNS-a i očekivali su da iza mene neće baš nitko stati, da je mene najlakše “zgaziti”...
Koji ljudi?
Mnogobrojne tužbe
- Oni koji su režirali sve to! Pustimo sad imena, doći će vrijeme kad će i njihova imena izaći na vidjelo, kad će se spojiti sve niti u tom čudovišnom pokušaju udara na HNS! Važno je da sam u tim trenucima odlučio dati sve, svoj život, kako bih dokazao istinu, kako bih dokazao da nisam korumpiran i da nisam dio nikakve mafije, te da je na toj utakmici sve bilo čisto u svezi suđenja! Zahvaljujući svom odvjetniku Vladimiru Gredelju, kao i brojnim prijateljima koji su mi dali potporu, uspio sam dokazati da je sve to bila zločesta haranga i namještaljka!
Koliko ste tužbi podnijeli? Protiv medija, UEFA-e...
- Ne znam više ni sam... Jednoga me dana čak i supruga upitala hoće li doći dan da na moju adresu neće doći sudski poziv za raspravu? Bilo je na desetke tužbi, velik sam dio dobio, vrlo mali broj izgubio...
Kako vam je obitelj podnosila te dane? Imali ste čak i osobnu zaštitu?
- To je kratko trajalo. Znate, živim u maloj sredini gdje svatko svakoga poznaje i odjednom su svi počeli pisati o meni. Negativno. I to nisu bili laki trenuci. No, ubrzo su moji sugrađani shvatili da nije točno ono što se piše. Imao sam sreću što su mi djeca tada bila malena, pa nisu čitala novine. A ni u školi nisu doživljavali neke posebne neugodnosti. Krenuo sam odmah u žestoku bitku, iako na svojoj strani nisam imao čak ni HNS, kojeg sam također tužio, zato jer mi nije želio dostaviti potrebne dokumente u prijeporu s UEFA-om! Uz mene je bio odvjetnik, moja obitelj i prijatelji i u prvih mah se nije činilo da možemo pobijediti jednu od najmoćnijih i najbogatijih organizacija na svijetu! Ali, nisam imao izbora, išao sam u bitku za svoju čast i nisam imao što izgubiti.
Tužili ste UEFA-u za milijun eura. No, koliko ste dobili?
- Dobili smo taj prijepor, ali novčana je naknada bila osjetno manja. Dobili smo najprije 750.000 kuna, no taj je iznos umanjen, pa mi je isplaćeno tek 240.000 kuna. Ali, idemo dalje, taj je slučaj trenutačno na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Velika nepravda
Zbog tog prijepora s UEFA-om nikad niste postali međunarodni sudac?
- Da, na određeni je način tako. Jer, po svemu sam zaslužio biti na popisu međunarodnih sudaca s UEFA-inim i FIFA-inim znakom. I to me boli, to je bila velika nepravda, jer sam svojom kvalitetom morao biti na tom popisu.
Je li vam to bilo najteže razdoblje u sudačkoj karijeri?
- Ne.
Pa kad vam je bilo teže?!
- Nakon utakmice Hajduk - Dinamo na Poljudu, 19. rujna 2015. godine! Da nisam imao djecu, vjerojatno bih tada umro od tuge... U danima i neprospavanim noćima nakon te utakmice, imao sam osjećaj da mogu umrijeti, kad ne bih u djeci imao razlog za nastavak života! Tako me pogodila ta utakmica...
Govorimo li o dosuđenom 11-ercu za Dinamo u sudačkoj nadoknadi zbog prekršaja na Soudaniju?
- Da. Pogodio me način na koji su ljudi tada interpretirali tu moju odluku. Koja nije bila samo moja, nego i od kolege pomoćnika, u slušalicu mi je vikao “penal, penal!”. Način interpretacije navodnih razloga zbog koji sam dosudio taj penal, kao i intenzitet uvreda i prijetnji nakon te utakmice, najviše me pogodio. Tada mi je bilo najteže u karijeri - udahnuo je Marić i istaknuo:
- Nisam mogao vjerovati da sam tako glup da u 93. minuti, na utakmici Hajduk - Dinamo, dosudim kazneni udarac za Dinamo, a da prije toga nije u 16-erac pala atomska bomba na kojoj piše “penal”! Uz dužno poštovanje Soudaniju i upitu je li to bio prekršaj ili ne - i UEFA i javnost bili su podijeljeni, a i danas su podijeljeni oko te odluke! - taj kazneni udarac nisam trebao dosuditi, osim da je atomska bomba pala u 16-erac! Jer, bilo bi mi znatno lakše u životu... Tada sam ugrozio i sebe i svoju obitelj, jer s obzirom na ludilo koje kod nas vlada i spoznaju da je normalno s nekim se fizički obračunati ako vam se njegovi postupci ne sviđaju, morao sam sve to imati na umu. I nevjerojatno je da sam bio toliko glup...
Težak trenutak
Žestoko vas je tada izvrijeđalo ondašnje Hajdukovo vodstvo?
- Bilo je svega odmah nakon utakmice, to mi je čak bilo i razumljivo. Ali, nakon što su se svi ohladili i nakon što sam sazvao presicu i objasnio zašto sam dosudio 11-erac, ljudi su i dalje vjerovali da je postojao nekakav skriveni razlog dosuđivanja tog kaznenog udarca, nekakva zavjera! A to je suludo...
CIJELI INTERVJU MOŽETE PROČITATI U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI