Napuštajući svečanu ložu stadiona u Kranjčevićevoj, legendarni zagrebački hakler i negdašnji kralj malonogometnih strijelaca Mićo Vujanić nije skrivao nezadovoljstvo:
- Ovaj navodni derbi Lokomotive i Hajduka bio je nešto najlošije što sam vidio ove sezone! Pa kakav je to nogomet bio? Šteta ovih sati provedenih gledajući tu prazninu - ogorčen je bio Vujanić.
S ocjenom iskusnog nogometnog znalca složilo se valjda 90 posto posjetitelja dvoboja u Kranjčevićevoj. Tek je Hajdukov trener Damir Burić branio neobranjivo i pred novinarima je hvalio utakmicu, hvalio je svoje igrače, nudio tezu da je ‘Lokomotiva jedva stajala na nogama (!?)’, proklinjao je i nedostatak sreće... Šteta je što nismo bili na istoj utakmici kao i Burić, da zajedno uživamo u blagodatima nogometne igre s Hajdukovim trenerom, koji je u svlačionicu ispraćen sramežljivim povicima s tribine ‘Buriću, odlazi!’, premda remi s Lokomotivom u Zagrebu sasvim sigurno nema ni približno etiketu debakla doživljenog ovog ljeta s Gzirom United.
Hajduk je, nakon trećine prvenstva, na drugoj poziciji, s bodom manje (i utakmicom više) od Dinama. Da je netko početkom sezone, primjerice nakon sramotnog ispadanja protiv Maltežana, rekao kako će Splićani tri mjeseca kasnije biti na ovoj poziciji, prišili bi mu u ‘Velom mistu’ nadimak ‘ridikula’. No, Hajduk se stabilizirao, a domaća 1:0 pobjeda protiv Dinama posljednjeg kolovoškog dana unijela je na Poljud euforiju i, pokazuje se, nerealne ambicije. Ali, taj porast apetita zapravo je bio i očekivan u sredini koja vapi za šampionskim ozračjem, iako nije bio utemeljen na stvarnom stanju u svlačionici.
Jer, za ‘mrtvu utrku’ s kudikamo objektivno kvalitetnijim Dinamom, kojem je sad ipak prioritet Liga prvaka, potrebno je ipak znatno više od od onoga što Hajduk sad ima. Kad se potanko analizira i secira Burićeva momčad, postaje jasno da je tu previše limita, o čemu zorno govori i način prikupljanja bodova splitske momčadi. Na Poljudu je, naime, Hajduk nedodirljiv, čak i kad ne igra dobro pobjeđuje ‘na mišiće’, ali u gostima ne zna za pobjedu gotovo tri mjeseca! A tako se naslovi ne osvajaju...
Hajdukovi problemi u igri više su nego očiti. I dok je posljednji red kako-tako posložen, ključ jalovosti, čini se, leži u veznom redu. Splićani, naime, imaju četvoricu igrača gotovo identičnih karakteristika (Bradarić, Hamza, Nejašmić i Jurić), svi su oni zahvalni defenzivni vezni, trude se i trče, daju agresiju, ali oni stoje ipak predaleko od suparničkih vrata i nema kod njih plemenitih poteza, ni kvalitetnih zadnjih dodavanja prema napadačima, ili posebno prema bočnim igračima, koji bi trebali raditi prevagu.
Manjak ideje
Iza dvojice napadača stacioniran je Caktaš, od kojeg se očekuje da bude spona između veznog reda i napadača, no Caktaš se u igri uopće ne pojavljuje i ne zabije li pogodak, nerijetko je najslabiji Hajdukov igrač. I to je veliki problem, jer zjapi golema rupa između linija, koja bi se mogla premostiti točnim dugim dodavanjima, ali nema igrača koji bi to znao i mogao napraviti. I nekako se nameće dojam da bi ovome Hajduku, s toliko ‘nabrijanih’, odgovornih i agresivnih zadnjih veznih, izvrsno došao - Sammir! Donio bi ideju u Hajdukovu igru, a toga sad nema...
U napadačkom dijelu Jairo je neprijeporno najopasniji igrač, Jradi nastupa, a prava je nepoznanica Eduok, koji je bljesnuo po dolasku, a onda se ugasio poput bengalke na sjeveru Poljuda. I kad se sve to zbroji, kad se podvuče crta, postaje jasno da ovakav Hajduk ne nudi šampionski izgled. Jedno su želja i ambicija, a nešto posve drugo stvarna vrijednost momčadi, koja se iz kola u kolo mora potvrđivati na terenu. A to je ovom Hajduku sve teža zadaća, posebno kad se, kako vrijeme odmiče, igra pod sve većim pritiskom osvajanja bodova. A u takvoj situaciji, pojedinačni limiti sve više dolaze do izražaja. Uostalom, usporedba Hajdukovih i Lokomotivinih igrača ne daje nekakvu veliku prednost Splićanima. A Lokosi sigurno nemaju momčad za najviše dosege...