Zagreb, 010317.
Stadion u Maksimiru.
Utakmica prvog polufinala Hrvatskog nogometnog kupa,
GNK Dinamo - RNK Split.
Na fotografiji: Domagoj Antolic, Josip Pivaric, Ivan Fiolic, Ante Coric.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

DVA DESETLJEĆA U MODROM DRESU

JEDAN OD NAJVEĆIH DINAMOVACA NAPUSTIO JE MAKSIMIR NAKON 20 GODINA 'Otišao sam bez zle krvi, lijepe stvari u Dinamu nitko mi ne može uzeti'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 10.08.2017. u 18:06

  • JOSIP PIVARIĆ ZA SN Nakon praktički dva desetljeća provedena uz plavi klub i odigrane 181 utakmice, nova sredina reprezentativnog lijevog beka jest kijevski velikan Dynamo

    Njegova sudbina ostaje Dinamo, ali - kijevski. Josip Pivarić jučer se već vratio iz Ukrajine, dobio još dva-tri dana da sredi dojmove, spakira kofere i onda kreće u novu avanturu.

    Transfer u Kijev iznenadio je mnoge jer se odigrao munjevito, nepredvidljivo, o njemu možete čuti svakakve verzije i priče, od toga tko je za njega najzaslužniji, do toga da je Pivarić “pobijedio” Bornu Barišića... Kao i svaki transfer, intrigantan, no, na kraju balade, zaključak je da su i Pivarić i zagrebački Dinamo, nekako, odahnuli. Da su jedan drugome, iako su bili vezani toliko godina, već bili uteg.

    - Sretan sam, naravno. Ovo je nov izazov, došao sam u velik klub i vjerujem da ću se nametnuti - rekao nam je jučer Pivarić, dok smo u glavi vrtjeli tih njegovih 20 godina života s Dinamom. A bilo je tu svega...

    Split, 140317.
Stadion Park mladezi.
Uzvratna utakmica polufinala Hrvatskog nogometnog kupa, RNK Split - GNK Dinamo. Na fotografiji: Josip Pivaric i Roko Baturina.
Foto: Vladimir Dugandzic / CROPIX
    Foto: Vladimir Dugandzic / CROPIX
     

    - Je, doista je bilo svega. Teških ozljeda, teških trenutaka, uspona i padova. Ali i toliko lijepih trenutaka, radosti, trofeja... Po prirodi sam takav da se volim sjećati tih lijepih stvari, a lošije pokušavam zaboraviti.

    Nekad je bilo teško

    Priča je o Josipu Pivariću, zapravo, “prava dinamovska” priča. Domaći dečko, talentiran, pred kojim je velika karijera, na kraju iz Maksimira odlazi, ajmo reći, na mala vrata. Borio se s teškim ozljedama, dugim stankama, borio se s kritičarima i stigmom “nezasluženog reprezentativca”, nije najbolji, ali daleko od toga da je najlošiji igrač koji je prošao kroz Maksimir. Imao je loših utakmica, pogrešnih procjena, no imao je i odličnih partija, čak i velikih golova. Ali je jedan od onih poštenih, skromnih, koji su uvijek davali maksimum, bez afera i incidenata, jedan od najdugovječnijih u posljednjim maksimirskim generacijama i, svakako, jedan od brojnih koji su osjetili kako u Dinamu - i nogometu - izgleda život zvijezde, (do)kapetana, a kako život otpisanoga i omalovažavanoga. Nije ni prvi, vjerojatno ni zadnji, koji iz Dinama odlazi sa - tribine.

    Vladimir Dugandzic / CROPIX
    CROPIX
     

    - Ne krijem da je ponekad bilo teško kad ti gledaju svaki krivi potez, da ti kroz glavu svašta prolazi, da se pitaš što će biti ako opet pogriješiš. No kad bolje razmislim, zapravo, cijela je ta zadnja godina bila turbulentna, ne samo meni već svima u momčadi i klubu. Izgubili smo obje krune, ja sam se vratio nakon teške ozljede, nije taj povratak bio lagan. Da, igrali smo Ligu prvaka, ali, svejedno, ukupno nismo bili uspješni. Ni ja kao igrač ni mi kao momčad.

    Onda je ipak okrenuo na ljepše stvari.

    - Ali, kažem, sve to što se događalo meni i Dinamu u prošloj sezoni ne može zasjeniti sve ono lijepo otprije. U tih pet i pol godina, koliko sam bio s prvom momčadi, bilo je puno trofeja, puno veselja.

    I njegov vrhunac dosadašnje karijere, onaj gol Skënderbeuu desnom nogom u rašlje, pa pogodak Arsenalu u Ligi prvaka.

    Krenuo kao špica

    - Tada smo igrali možda i najbolji nogomet, ne znam kako bi završila ta europska sezona da nismo ostali bez Ademija, sigurno bismo osvojili još koji bod, možda i napravili iskorak.

    Te je zime bio blizu transfera u Rusiju, u Rubin iz Kazanja. No odlučili su on i klub malo pričekati, bilo je vremena do kraja prijelaznog roka. Ali tada je stigla ozljeda na pripremama u Španjolskoj, otišlo je koljeno i sve se urušilo. Ostao je bez Eura 2016, a nakon oporavka mučio se s formom.

    Ante Cizmic / CROPIX
    CROPIX
     

    - Nisam želio ništa govoriti o mogućem transferu dok se sve ne riješi. Jer, znate kako je... - pričao nam je jučer. Jednostavno, počeo je puhati na hladno, nije želio ništa prejudicirati.

    Inače, ako niste znali, Pivarić je u početku svoje karijere bio - špica. Na beku je završio tek negdje pred početak seniorske karijere.

    - Da, igrao sam u napadu, praktički, sve do juniora, na krilu također. Ali zato što sam ljevak, a takvih je malo, igrajući za reprezentaciju u jednoj od mlađih kategorija netko me od trenera, ne znam više tko, stavio na mjesto beka. I tako je ostalo do danas.

    Je li mu žao što je tako ispalo, što nije ostao pred protivničkim golom?

    - Ha, teško mi je to reći, nikad nećemo saznati. Možda bi bilo lošije, ha-ha.

    No, kako god, uza sve te uspone i padove, lomove metatarzalne kosti, koljena, duge stanke, u 29. godini vrijeme je za novi izazov. Hoće li možda pritisak u Kijevu biti manji, nema tih stalnih kritika, neće mu gledati baš svako krivo dodavanje?

    Jedva čekam start

    - Kako će biti? To ću vam moći reći kad počnem igrati, ne mogu unaprijed govoriti. Ali da sam motiviran, da jedva čekam da počnu utakmice i dokazivanje, da se predstavim u novom klubu, to ne morate sumnjati. Baš jedva čekam.

    Rastanak s Dinamom bio je korektan, iako je posljednjih tjedana bio u trećem planu, daleko od terena.

    - Bilo je to, više-manje, sve u redu. Razgovarali smo u klubu o tome, razgovarao sam s trenerom, zaključili kako stoje stvari, nije bilo zle krvi. Na kraju, to je nogomet, tako to treba i prihvatiti. No te mi lijepe stvari i utakmice u Dinamu nitko ne može uzeti niti ih išta može zasjeniti.

    Nema u nogometu previše mjesta sentimentu, život ide dalje. I Pivariću i Dinamu. I tribinama, koje će vrlo brzo pronaći neke druge junake i žrtve. Svađale su se i oko Prosinečkog, Bobana, Modrića, Sammira, Mandžukića... To je jedina stalna i realna priča, sve je ostalo - subjektivan dojam!