Dok se čeka kako će se rasplesti situacija s trenerom Kopićem, prisjetit ćemo se svega što su prolazili treneri u Hajduku u proteklih 15-ak godina, kada Hajduk nije trpio ni remije u seriji, a kamoli poraze. No ambicija je nekoć bila isključivo borba za naslov prvaka, ništa se drugo nije priznavalo, ali s godinama su se promijenili ciljevi i dosezi, drukčiji su kriteriji...
Jedan od najzanimljivijih primjera žrtvovanja trenera radi najviših ambicija jest smjena Nenada Gračana u studenome 2001. godine. Nanizao je Gračan devet pobjeda u prvenstvu (što je i danas rekord Bijelih u HNL-u), ali potom je ušao u seriju od tri utakmice bez pobjede. Remi s Dragovoljcem pa poraz od Belupa u Koprivnici (1:3), da bi na kraju splitsku epizodu završio izgubljenom prvom četvrtfinalnom utakmicom Kupa od Varteksa na Poljudu (1:3).
Ćiro do sredine rujna
U kolovozu 2007. pao je Ivan Pudar, a da nije izgubio utakmicu na startu prvenstva. U pet uvodnih susreta imao je dvije domaće pobjede i tri gostujuća remija (Zadar, Vinkovci, Čakovec) i upravo mu je 1:1 s Međimurjem potpisalo odlazak. Otišao je tako Pudar s učinkom od devet bodova u šest utakmica.
Ivan Pudar
Čakovec je bio koban i za Peru Nadovezu u kolovozu 2000. Ispao je Nadoveza od Dunaferra u kvalifikacijama Lige prvaka i iako je imao tri pobjede u nizu, prvi poraz, i to od Čakovca od 0:2, značio je oproštaj od klupe Bijelih. Ivan Katalinić je u ljeto 2004. eliminiran od Shelbournea u kvalifikacijama Lige prvaka, a usto je imao slab ulazak u prvenstvo. Četiri utakmice, sedam bodova i smijenjen je nakon poraza u Koprivnici ne dočekavši rujan na Poljudu.
Ćiro Blažević dočekao je sredinu rujna, ali ne i kraj mjeseca na klupi Bijelih. S učinkom od 11 bodova u osam utakmica otišao je nakon poraza od Rijeke na Poljudu u jesen 2005. godine. Smjena Ćire Blaževića koincidira s posljednjim naslovom prvaka i otada su se s vremenom ambicije smanjivale.
Carrillova serija
Još se u kolovozu 2009. sanjalo o tituli, zbog čega je Ante Miše morao otići s klupe nakon jednog boda u dva početna dvoboja nove sezone. Ali već u travnju 2013. ambicije su bile znatno manje, Krstičevića je Uprava zamijenila uslijed brige hoće li se preko finala Kupa uspjeti doseći Europa, dok je plasman u prvenstvu bio u sasvim drugom planu. U travnju 2015. i Poklepović je smijenjen iz istog razloga, jer se strahovalo može li Hajduk osvojiti treće mjesto i ulazak u Europu. Burića je Kos promijenio radi dobro poznatog iskoraka, Pušnik je otišao poslije razočaravajućeg ispadanja od Splita u četvrtfinalu Kupa krajem studenoga, a Carrilla je mjesta trenera Hajduka koštala serija loših rezultata (devet bodova u osam utakmica) te zaostatak od 12 bodova iza vodećeg Dinama. Mijenjali su se treneri, ali bez većeg efekta. Pet je godina prošlo od zadnjeg trofeja na Poljudu (Tudor 2013, Kup), šest otkada je Hajduk posljednji put bio drugi u prvenstvu, a 13 godina od naslova prvaka.
Među kandidatima su Oreščani, Tudor, Reja...
Uz Oreščanina, kao rješenje iz vlastitog pogona spominju se i kandidati koji nisu trenutno u Hajduku. Prije svih Igor Tudor, koji je trenutno slobodan i ljeto je proveo u Splitu gledajući gotovo sve utakmice Bijelih s poljudskih tribina. Tudor je Hajduk vodio od travnja 2013. do veljače 2015. godine, a potom se usavršavao na klupama PAOK-a, Karabükspora, Galatasaraya i Udinesea.
Igor Tudor
Drugo je ime također već dobro poznato navijačima Hajduka, a to je 72-godišnji Talijan Edoardo Reja, koji od lipnja 2016. godine, otkada je napustio Atalantu, uživa status slobodnog trenera. Reja se spreman vratiti u Hajduk, a s njim bi na Poljud došao i Gigi Febbrari, koji je prošle sezone bio u stožeru Hajduka kao kondicijski trener na ispomoć Kopiću. Za Hajduk ima uvijek kandidata, i to jakih imena, ma u kakvom stanju momčad bila.