Nogometaši Rijeke treći su put u posljednje četiri godine natjecanje u kvalifikacijama za Europsku ligu okončali na prvoj stepenici. Ipak, za razliku od Aberdeena (te su sezone dugo bili uz bok Celticu u utrci za naslov prvaka) i Bašakšehira (koji je bio momčad s višestruko većim budžetom od Bijelih, što je i pokazao rezultatima posljednjih sezona) poraz protiv kvalitetom skromnog Sarpsborga posebno je bolno odjeknuo. Baš nitko na Rujevici, osim 19 navijača petoplasirane momčadi tamošnjeg prvenstva, nije vjerovao u epilog kojem su Bijeli do kraja sezone ostali osuđeni na HNL i Hrvatski kup, epilog koji podrazumijeva i određene radnje koje se usko tiču izlaznog mercata na Rujevici.
Sve kristalno jasno
- Sigurno će ovaj poraz usmjeriti tok Rijeke u idućem periodu - rečenica je Matjaža Keka nakon utakmice protiv Sarpsborga.
Kratko, jasno i dovoljno indikativno od stratega Bijelih, koji je jedini od službene Rijeke dao naslutiti da na Rujevici slijedi prilično turbulentna završnica ljetnog prijelaznog roka. Ambicije navijača (razumljivo) i nekih klupskih čelnika (nerazumljivo) neracionalno su poletjele u nebo nakon dvije početne pobjede (Gorica, Inter) protiv suparnika skromne igračke kvalitete, počelo se govoriti o naslovu prvaka, dok je Kek spuštao loptu na zemlju i slagao momčad, čije su slabosti (kvalitativne i karakterne) pokazali prvi iole ozbiljniji suparnici u sezoni. Tako je strateg Bijelih na pitanje uoči uzvrata protiv Norvežana je li dobro što su se dogodile utakmice protiv Sarpsborga i Hajduka nakon dvije utakmice na početku sezone kojima su porasli apetiti dao sasvim jasan odgovor.
- Meni je sve bilo kristalno jasno, ali nekima je, vjerojatno, dobro došlo. Puhati balon, a da za to nemaš za to neke objektivne argumente meni je bez veze. Treba ostati objektivan kada ocjenjuješ svoje mogućnosti. Meni se u tom pogledu nije ništa promijenilo, gledam ih svaki dan na treningu, informacije koje dobivam takve su kakve jesu, kadar imam kakav imam i način na koji oni sve to skupa uzimaju meni je okej, ali izvedba je ono što na kraju daje konačnu sliku nekog rada - rekao je tom prilikom Kek.
Stvorena iluzija
Nakon uzvrata protiv Sarpsborga sigurno bi imao još nešto dodati na ovu temu, a sama činjenica da je od četiri nova igrača koja su stigla ovog ljeta samo jedan (Pavelić) u prvih pet utakmica sezone dobio minutažu (Velkovski je, doduše, ozlijeđen) možda i najviše govori o tome koliko je zadovoljan odrađenim prijelaznim rokom.
Pritom je određenu iluziju stvorila i slika iz proljetnog dijela prošle sezone, kada je Rijeka nakon brojnih prodaja u siječnju nadoknadila čak 15 bodova zaostatka za Dinamom, koji je, uza sve slabosti, uspio vratiti naslov prvaka u svoje dvorište. Ipak, i u tom vrlo dobrom nizu Riječani su pokazali slabosti (Rudeš, Lokomotiva), no to očito nije dovoljno jako odjeknulo da bi se trezveno i objektivno sagledale mogućnosti aktualne momčadi Rijeke i s tim u skladu počelo planirati sezonu.
Samo Kekov rad
Rijeka je protiv Sarpsborga, osim na terenu, pala i na ispitu izvan travnjaka. Ždrijeb je Bijelima ove sezone napokon bio naklonjen i maknuo im je s puta najjače suparnike, ali riječki prvoligaš izvan travnjaka nije pokazao dovoljnu ambiciju da izbori europsku jesen. Kao što smo prije godinu dana, baš negdje u ovo vrijeme, pohvalili Damira Miškovića da je ušao u velik rizik kada je odbio ponude za Bradarića i Eleza ne bi li se pokušao dokopati grupne faze Lige prvaka, što je zamalo i uspio, tako i sada treba reći da je dojam da se u planiranju momčadi koja će se boriti za europsku jesen preuzelo premalo rizika. Drugim riječima, ako se od prodaje Bradarića zaradilo pet milijuna eura i ako Europa nosi priliku za još toliku zaradu, možda je trebalo (pravovremeno) nešto uložiti u pojačanje koje će dodatno oplemeniti igru Bijelih. Ovako ispada da je Rijeci posljednjih godinu dana jedina dugoročna strategija oslanjanje na Kekov rad i nada da će iz njegove svlačionice izaći neki novi Kramarić, Ristovski ili Bradarić odnosno čekanje da se spletom naklonjenih okolnosti dogodi ulazni transfer igrača klase Andrijaševića ili Gorgona.
Spuštanje granica
Kekove rečenice o tome da se puno računalo i željelo proći što dalje u Europi ili da treba sjesti i vidjeti u kojem će smjeru ići Rijeka jasno ostavljaju mnoge upitnike koji će odgovore dobiti vrlo brzo. Slijede li nakon svega ovoga nove prodaje (Heber, Gorgon, Župarić...) ili je Rijeka u financijskom smislu dovoljno moćna da u završnici mercata odradi “popravni”, tek ćemo vidjeti, no poneko pojačanje i (barem javno) spuštanje granica očekivanja, samim time i skidanje nepotrebnog pritiska s momčadi, trebali bi biti prvi korak u vraćanju na pobjednički kolosijek.
TKO BI MOGAO OTIĆI
Alexander Gorgon
Austrijski internacionalac počeo je svoju treću sezonu na Rujevici, kamo je došao nakon što kao drugi najbolji strijelac austrijske Bundeslige nije uspio realizirati transfer u neku od renomiranijih liga. U šampionskoj sezoni ostavio je značajan trag i da nije bilo upale pubične kosti, koja je prošle sezone prorijedila njegove nastupe, danas ga vjerojatno više ne bismo gledali na Rujevici. Kada dodamo i motiv, odnosno činjenicu da mu na kraju sezone istječe ugovor, pitanje je hoćemo li Gorgona gledati na Rujevici nakon kraja kolovoza.
Heber Araujo dos Santos
Još nije pronašao onu golgetersku formu koja ga je prošle sezone učinila najboljim strijelcem Rijeke, ali nekim potezima itekako pokazuje da je kvaliteta za nešto više. Jedan je od igrača za kojeg bi, prema nekim igračkim karakteristikama i atraktivnosti na tržištu, do kraja prijelaznog roka mogla sletjeti ponuda. Hoće li ostati ili otići, ovisit će o visini ponude, ali prilično je izvjesno da bi se rampa za njegov odlazak podigla za iznos koji se približava brojci od tri milijuna eura.
Dario Župarić
Riječki prvoligaš ovog je ljeta otkupio ugovor braniča iz Županje, za svoje je prilike uložio poprilično puno da Župarić u punom smislu postane igrač Rijeke, a sve s ciljem da mu kroz europske nastupe ove jeseni podigne vrijednost i transferira ga, po mogućnosti, nekamo na Zapad, baš kao što je učinio prošle sezone s Josipom Elezom. Oproštaj od Europe uvelike je poremetio te planove, do te mjere da je upitno mogu li Riječani u ovom trenutku i vratiti uloženo u Župarića i s pozitivnom bilancom izaći iz ovog posla.
KOGA BI TREBALO DOVESTI
Ofenzivni bek
Igra Rijeke proteklih godina uvelike je ovisila o kvaliteti bočnih igrača, posebno kada je riječ o napadačkom doprinosu, neovisno o tome govorimo li o desnoj (Tomečak, Ristovski, Vešović) ili lijevoj strani (Leovac). Čak i kada je imala veznjake nešto defanzivnijih karakteristika, bočni igrači bili su od velikog značaja za igru Rijeke, sudjelovali su u fazi napada, nerijetko i dolazili u završnicu. S Marijom Pavelićem, zasad, Rijeka to nije dobila, dok se za Zutu već ranije znalo da nije takav tip igrača.
Kreativniji veznjak
Utakmice na početku ove sezone pokazale su da Rijeci silno treba veznjak koji jednako kvalitetno može igrati u oba smjera, stati na loptu kada je to potrebno, izdržati duel-igru, pritom i uputiti kvalitetnu loptu prema napadački orijentiranim igračima, otprilike kao što su to bili Mato Jajalo ili Josip Mišić. Dario Čanađija i Srđan Grahovac igrači su nešto defanzivnijih karakteristika koji u fazi obrane odrađuju svoj posao, ali i koji bi sigurno puno više došli do izražaja kada bi uz bok imali nekoga tko više gleda prema suparničkom golu.
Napadač od 15-ak golova
Istina, najlakše je napisati da Rijeci treba napadač od 15-ak golova, puno je teže takvog dovesti, a da pritom ostane u nekim financijskim okvirima riječkog prvoligaša, ali problemi s realizacijom u posljednje tri utakmice pokazali su upravo to. Gorgon po karakteristikama nije čista špica i, slično kao Andrijašević u onoj šampionskoj sezoni, traži puno više slobode u igri, Čolak je, očito, izvan forme. Naravno, treba vidjeti što je dostupno na tržištu, no u slučaju nekih odlazaka (Heber, Gorgon) to je smjer u kojem bi trebao ići neki ulazni transfer.