Krenimo od prve točke ovog derbija. Suci su odradili dobro svoju zadaću, uslijed čega se fokus prevaga na ovoj utakmici prenijela na nadmudrivanje igrača i trenera.
Dakle, na nogomet. U tom kontekstu, dalo se to nazrijeti i prije početka, u prednosti je bio Dinamo. Mario Cvitanović izveo je momčad bez Soudanija, što jest hendikep, ali u odnosu na kolegu mu Matjaža Keka, to je bilo stanje luksuza. Domaćini ne samo da su bili izostancima bitno više hendikepirani, nego su po pitanju profila igrača ostali bez onih najvažnijih za Kekovu igru.
Prije svega tu mislimo na Vešovića i Ristovskog, temeljnim igračima Rijekina tehničko-taktičkog uzleta prošlih sezona, a potom i na tehnički važnog napadača Gavranovića te agresivnog Maleša. Rijeka se ovom prilikom morala suočiti s time kakva joj je stvarnost bez takvih igrača, i ako se još uzme u obzir praznina koju je ostavio Andrijašević, djeluje logično da je ovaj motivirani Dinamo došao do relativno sigurne pobjede. Na stranu poraz, koliko god peče, i k tome je prvi na Rujevici, to je u kontekstu nastavka sezone manji problem za Keka i Rijeku, od preispitivanja kakvoće alternativnih igrača.
Oni koji su zamijenili odsutne nisu bili na visini zadatka. Netko je tek došao i hvata konce igre Keka, drugi su tu već duže, ali ne iskazuju nikakav napredak učinka. Treći, i to je znakovito, ne iskazuju energiju. Je li sada taj vakuum između prvih izbora i alternativa uzrokovan njihovim manjkom potencijala ili možda manjkom igranja, stvar je procjene stručnog stožera. Na više fronti natjecati se bez širine rostera, pogotovo na razinama Europe i borbe za vrh HNL-a, teško je ostvariti ambicije.
Dinamo je bio od početka bio uvjerljiv. Nije to sada neka ogromna promjena tehničko-taktičke prirode, ali je svakako velika mijena pristupa i uočavanja logike igre. Mario Cvitanović naslijedio je kaotičnu postavku momčadi i temeljnih pristupa. Na tom planu je trener učinio najveći pomak, što je u suštini i najlakše ako se on postavi autoritativno i dovoljno mudro da izazove kvalitetnu voljnu reakciju igrača. Po urednosti kompozicije, borbenom elementu, kompaktnosti, ta se nova energija Modrih itekako osjetila.
Zato je, između ostalog, Rijeka djelovala predvidljivo i u završnici jalovo, čak i u pola sata u kojima je imala nominalno igrača više. Čini nam se dijelom i zbog toga što je sa manje uigranim alternativama, k tome i ne (još?) tako dobrima kao udarni igrači, ona trebala igrati po uobičajenim Kekovim receptima. Što ipak nije tako logično očekivanje…