Kad je u veljači 2012. godine Damir Mišković zasjeo na čelo Rijeke, klub je bio korak do kolapsa na svim razinama. Danas - samo nepunih šest godina kasnije - Rijeka je klub koji daleko nadilazi hrvatske klupske standarde.
Gabriele Volpi je - kao glavni boss multinacionalne kompanije i stvarni vlasnik Rijeke - te 2012. godine obećao da će Social Sport u klub u tri godine uložiti tada iznimno obećavajućih 56 milijuna kuna. Danas znamo da Volpi nije govorio istinu. Umjesto obećanih 56 milijuna kuna, Social Sport je u Rijeku u sljedeće četiri godine uložio 56 milijuna - eura! A vjerojatno i koji milijun više.
Svakom je Riječaninu jasno da su ti milijuni eura isključivo zasluga Damira Miškovića. I pokojnog Roberta Komena koji mu je 2011. godine pokucao na vrata u misiji spašavanja riječkog velikana koji je u to vrijeme već odavno bio otpisani bolesnik kojeg su samo aparati održavali na životu. Dakle, Mišković je sa svojim utjecajem, sposobnošću, a nadasve uspješnim radom natjerao Volpija i ljude iz Social Sporta da kunski iznos jednostavno pretvore u eure. Tako su niknuli prekrasan stadion i trening-kamp na Rujevici, a jedna neperspektivna momčad preobrazila se u pobjednike koji su vrhunac doživjeli ljetos kad je osvojena dvostruka kruna. I što je najvažnije, napunile su se tribine udahnuvši Rijeci jedan već zaboravljeni nogometni štih i radost.
Realno je, dakle, Damira Miškovića promatrati kao čovjeka koji je najprije spasio HNK Rijeku, a onda je uzdigao na visine o kojima se prije njegove ere moglo samo maštati. Što je sve prolazio na tom putu možemo samo nagađati - premda nemojte dvojiti da je bilo strahovito teških dana - ali jedno mu svatko, tko je pratio njego rad, bezrezervno mora priznati. Uvijek se držao zacrtanog plana i iste retorike čak i onda kada se skretanje činilo kao daleko lagodniji pa i mudriji izbor.
Bez argumenata
Mišković nikada nije bio revolucionar, nikada iz njegovih usta u eter nije izašla ružna rečenica. Podrška svima u nogometu i prijatelj svima u nogometu, to je bilo geslo s kojim je koračao kroz Hrvatsku, za drugi način nije želio ni čuti. Jednima naivno, drugima pogrešno, ali valjda je normalno da je imao pravo na svoj izbor. Sa 60-ak uloženih milijuna eura to je valjda pristojan minimum. I to njegovo uporno inzistiranje na pozitivnom pristupu na koncu mu je donijelo pobjedu u utrci u koju je krenuo kao potpuni autsajder.
I sada ga Armada proziva - dok ostale tribine uglavnom šute - zato što ne ruši “nogometnu mafiju”. Njega, čovjeka koji je doslovno spasio klub koji Armadini pripadnici toliko vole. Oni bi htjeli “rat” protiv HNS-a, sanjaju revoluciju i traže od Miškovića da je bezuvjetno provede.
Kada u šest godina napraviš ono što je Mišković napravio u Rijeci, onda možda ne moraš biti hvaljen i voljen, ali respekt moraš dobiti. Od svih pa tako i pripadnika Armade. Respekt da mu dopustiš da stvari i dalje rješava onako kako ih sam vidi. A revolucija očito nije njegov izbor, valjda zna zbog kojih razloga.
Zašto, međutim, Rijeka i Armada ne žele prihvatiti da je Mišković i u ovoj utrci za predsjednika HNS-a zauzeo svoj stav? Očito drugačiji od Šukerovih - ili Mamićevih - želja, ali drugačiji i od Šimićevih. Nezadovoljan prije svega uvjetima u kojima klubovi žive, Mišković je odlučio stati uz Marijana Kustića, čovjeka kojem je prepustio svoje dopredsjedničko mjesto u Savezu. Mišković je očito vjerovao u Kustića kao čovjeka koji će biti čvrsto na liniji koju on vidi kao najbolju za nogometnu budućnost. U Šimiću je - očito - ne vidi... I zato mu ne želi dati podršku. U zbilji vrlo jednostavna stvar. Za Armadine ružne poruke Miškoviću dio odgovornosti u konačnici snosi i Dario Šimić koji ga je u svojoj kampanji počeo javno prozivati: “Mišković je rekao da je za promjene, pa evo mu prilika da pokaže uz koga je...”. Nepošteno prozivanje, jer onaj tko nije za Šimića nikako ne bi smio biti dekretom svrstan uz one koji su za Šukera. Dario Šimić bi toga morao biti svjestan...
Mišković je poslovan čovjek, njegove su teze uvijek realne, zasnovane na čvrstim brojkama. Posljednjih mjeseci nije skrivao zabrinutost za njezinu sudbinu, čak i u trenucima kada se slavila dvostruka kruna. U šest je godina napravio sve što se moglo - od saniranja dugova, izgradnje stadiona i kampa, prepunih tribina do vrhunskih rezultata - ali i dalje je sam. Sponzora nema, nema ni TV prava, prihodi od ulaznica su mizerni - podigne li im cijene, ‘običan’ čovjek neće moći na utakmicu - Grad nema novca, a država sluha za profesionalne klubove. Napravio je vrhunski projekt u, po veličini, trećem gradu u državi, ali pomaka nema.
Tko nam uopće ostaje?
Suočen s takvim stanjem - kao i činjenicom da Social Sport već gotovo tri godine nije dao ni eura za Rijeku - Mišković je odlučio sam preuzeti većinski paket dionica kluba. Što će ga vjerojatno koštati značajne količine njegova novca, kao i još većeg tereta odgovornosti. I umjesto da Rijeka i Armada sve snage upregnu da mu pomognu u bori za (još) bolju i zdraviju Rijeku, oni ga prozivanjima i prijetnjama dovode do toga da pomišlja na odlazak.
I tu stoje argumenti onih koji najavljuju njegovo povlačenje, jer Mišković je od prvog dana govorio da ga nogomet bez punih tribina i prave atmosfere nikada neće zanimati. S obzirom na iskazanu dosljednost, u takav stav uopće nemojte sumnjati.
No, ako Damir Mišković ne valja, tko nam uopće ostaje? I čemu se Rijeka može nadati ako se takav čovjek osjeti nepoželjan na Rujevici...