U kući Bočkajevih dočekali su nas Petrova majka Biserka i stric Stjepan.
- Kako ne bih bila zadovoljna sinom, i prezadovoljna sam. Ponosna. Oduvijek su ga zanimali samo nogomet i lopta. Bezbroj sam ga puta vozila na trening. I drugi su iz ovog kraja trenirali, ali samo je on ostao - rekla je mama.
Gleda svaku utakmicu.
- Ali na TV-u. Imamo puno obveza, tako da smo samo jednom bili u Osijeku, ali kad igraju u Zagrebu, uglavnom odemo na utakmicu.
Na koga ima tako dobru ljevicu?
- Na oca i strica. Geni. Pa kad je bio klinac, sve je živo razbio po kući i oko kuće napucavajući loptu.
Otac igrao u Austriji
Imali su negda privatni biznis.
- Radili smo poklopce za lampaše, Josip je uz posao igrao u Austriji, a sin je dočekao da bude profesionalac. Nije točno da je čovjek za noćni život, nego je, jednostavno, veseljak, voli se družiti, svi ga prihvaćaju. Oko njega se ljudi lijepe. Voli se zezati, pa i na treningu.
Mlad se oženio.
- Tako je odlučio, nismo utjecali na to. Ne miješamo se u njegove odluke, kao što nismo ni trenerima u posao.
Tko je bio bolji igrač, tata ili stric?
- Stric je bio bolji, ali je tata više prosperirao. Da sam ja došao kod Tihave, bio bih kao Maradona - javio se stric Štef, koji nam je ponosno pokazao svoje trofeje. Natkrio je terasu, u njoj su nogometne nagrade, ali vise i šunke i salame. Domaće. Žive u istoj kući, stric u prizemlju, ostali na sljedeće dvije etaže.
Nećakova nesreća
Mama Biserka ispričala nam je o nesreći koju je imao nećak Petra Bočkaja.
- Kćer je sa sinom na terapijama jer ne može hodati. To je posljedica automobilske nesreće prije dvije godine. Sad ima šest, a ne može hodati. Pojas kojim je bio vezan napravio mu je veliki hematom između 11. i 12. kralješka, sve mu je unutra popucalo. Kako su mu u bolnici u Bračku dali transfuziju, a imao je unutarnje kvarenje, jedva su ga spasili. Čak 20 minuta su ga oživljavali.
Jesenas je Petar bio s Osijekom u Krapini.
- Svi smo bili na utakmici. Cijeli je naš kraj ponosan na njega. Nitko odavde nije ostvario takav uspjeh - kazala je majka.