Zanimljiva je, gotovo fascinantna ta priča oko Dinama koja se godinama preko nekih medija plasira u javnost, pa tako s vremenom laž postaje istina. Gotovo ispada da u Dinamu ništa ne valja, rasprodaju se igrači, krivo se kupuje, blagajna se prazni, igre nisu neke, često se pobjeđuje slučajno...
A, eto, vidi vraga, 11 je godina zaredom dominirao u HNL-u, a ove sezone postao prvak i prije Božića. Da, to je posve točna konstatacija jer je definitivno nemoguće da će na proljeće Modri gubiti bodove u serijama. U hrvatskim okvirima Dinamo je posve nedodirljiv, kvaliteta njegovih igrača je superiorna, budžet kluba također.
Dogodio se velik kiks prošle sezone, Rijeka je uzela titulu i Kup, ali moglo bi se ustvrditi da se tu radilo tek o iznimci koja potvrđuje pravilo. Dinastija je ove sezone žestoko uzvratila udarac, pa je tako nakon 20 kola osvojila 50 bodova, 12 više od Hajduka, 14 više od Osijeka i 15 više od Rijeke. Konkurentima je vrlo brzo ugašeno svjetlo, pa je opet sve po starom.
Pogodak na klupi
Izbor Marija Cvitanovića za trenera u početku se činio kao poprilično riskantan potez jer je riječ o mladom stručnjaku, čovjeku bez iskustva koji je u ruke dobio momčad velikog kluba bogate povijesti. Lamentiralo se, praktički, od samog početka koliko će izdržati na klupi, a kad je u Europi ispao od Skënderbeua, već su se spominjali njegovi nasljednici. Međutim, Cvitanović je premašio sva očekivanja, za vrijeme njegova mandata Dinamo nije izgubio niti jednu utakmicu! Takav je rezultat ove sezone europski rariret.
Naravno da se uvijek može raspravljati o nekim trenerovim potezima, je li u nekim situacijama mogao drukčije reagirati, u igru uvesti ovog ili onog igrača, postaviti drukčiji sustav igre, bolje posložiti strategiju; međutim, rezultat je na kraju onaj koji sve zorno pokazuje, Cvitanović ga ima i zato je on, možemo to tako ustvrditi, čak najveće pozitivno iznenađenje kompletne Dinamove 2017. godine. Bez obzira na ispadanje od albanskog kluba. U njegovu su se mandatu posve afirmirali mladi igrači Dani Olmo i Nikola Moro, koji su postali nositelji Dinamove igre, a Filip Benković definitivno je izrastao u najboljeg stopera lige.
Dinamova dominantnost, jasno, proizlazi i iz činjenice da Rijeka, aktualni prvak, više nije ni približno tako impresivna kao prošle sezone, dok ostala dva konkurenta, Hajduk i Osijek, igraju i skupljaju bodove po načelu toplo-hladno. Potencijal kadra i velika bodovna prednost u HNL-u nude sliku Dinama koji posve mirno i bez pritiska može otići na zimske pripreme i slagati momčad za novi europski juriš iduće sezone.
Igra kao problem
Može se, naravno, postaviti pitanje je li prošla sezona, u kojoj je Rijeka uzela sve, zaista jedna od onih koje se vide tada i nikad više. Može li Dinamo i dalje biti superioran i dominantan u HNL-u u godinama koje slijede, može li se ponoviti “desetljeće nedodirljivosti”? Ne treba biti prevelik genij da bi se zaključilo da će sve opet vrtjeti oko - novca. Tako je to svuda u svijetu, pobjeđuju i osvajaju klubovi koji su bogatiji, koji imaju veće budžete; Rijeka ili Leicester događaju se rijetko. Dinamo svoje igrače plaća osjetno više nego Rijeka, Hajduk ili Osijek, zato može računati na veću kvalitetu. A novac u blagajnu dolazi prodajom igrača te europskim dostignućima; bez europskog rezultata, koji osvježava maksimirski sef, teško da će Modri opet biti tako dominanti kao što su bili dosad.
Stoga je za Modre prioritet napraviti nekakav europski pomak, ne samo zbog novca koji on donosi već i stoga što dobre igre na europskoj pozornici podižu i cijene igračima iz svlačionice. Može li Dinamo pronaći svoj europski put? Ovakav Dinamo kakav je danas, dosta teško. To smo, uostalom, vidjeli ove sezone. Protiv prosječnih ali organiziranih momčadi kao što su Odds i Skënderbeu Dinamo nije nalazio prava rješenja, nije nalazio igru koja bi se uspjela nametnuti čak i kvalitetom inferiornijima. Dinamova mladost koja se etablirala u HNL-u ipak nije dovoljno moćna za veća, a u slučaju Skënderbeua i za manja europska dostignuća. Nema tu previše filozofije: Modrima za europski iskorak trebaju prava pojačanja! Ona koja donose prevagu, poput recimo Soudanija. Ili recimo Juniora Fernandesa, kojeg se trebalo zadržati u Maksimiru. Pojačanja nisu recimo Tongo Doumbia, koji jest solidan igrač, ali ništa više od toga, ili Čeh Jan Lecjaks; takve je igrače iz inozemstva nepotrebno dovoditi.
Za početak, Modri su dobro krenuli u pojačavanje momčadi dovođenjem Marija Gavranovića, sad na tom tragu trebaju dovesti još poneko pojačanje. Momčad se mora osnažiti dovođenjem kvalitetnih igrača. To će biti ključ neke moguće buduće dominacije u hrvatskom okvirima, koja je posljedično vezana uz europske rezultate. Jer kvalitetna će pojačanja, logično, osnažiti i Dinamovu igru, koja, bez obzira na trenutnu veliku bodovnu prednost u i dominaciju u HNL-u, ipak ne nagovještava nedodirljivost u vremenima koja slijede.
Logično, ista će ta moguća dominacija ovisiti i o tome kako će se postaviti ostali konkurenti, može li Rijeka biti kakva je bila prošle sezone, hoće li Hajduk postati bolji, hoće li Osijek dalje napredovati, hoće li ostali hrvatski klubovi postati konkurentniji...
Ovog je trenutka, iako pogled na ljestvicu sugerira drukčije, teško pretpostaviti da će Dinamo slijedećih deset godina biti dominantan kao što je bio do pojave Rijeke prošle sezone. Vremena se ipak mijenjaju, čini se da će novca biti manje nego prije, plaće igrača neće biti tako izdašne kao dosad. Isto tako, bez obzira na to što u svlačionici stanuju odlični mladi igrači, nije realno očekivati prodajne transfere kakve su imali Modrić, Mandžukić, Eduardo, Ćorluka, Lovren...