U Zagrebu se već udomaćio. Istina, nikad se neće zvati Purgerom, ipak ga kroz život vode temperamentni dalmatinski geni iz Makarske, a venama teče Hajdukova krv. Ali, već danas, nakon tri i pol godine života na Bukovcu, gdje ima dva stana, gemišt mu je draži od bevande, a nerijetko navrati i u restoran “Orkan” na Bukovačkoj cesti, lokal koji, nakon nestanka kultnog “Domagoja”, postaje tradicionalno okupljalište dinamovaca svih naraštaja.
U “Orkanu” smo i razgovarali s Mariom Carevićem (35), nekad velikom Hajdukovom nadom, igračem finoga poteza i filigranski točne i promišljene lopte. Predviđala mu se velika karijera, ponajprije kao bijeloj “desetki”, ali negdje je sve otišlo na pogrešnu stranu i kad se podvuče crta, nije iskoračio iz prosjeka. Carević je prestao igrati nogomet s nepune 32 godine...
- Vratio sam se 2013. iz Belgije, gdje sam proveo šest godina, otišao sam doma u Makarsku i napravio polugodišnju stanku. Čekao sam neku ponudu, nisam želio ići bilo gdje. Javili su se neki ljudi s ponudom iz Azerbajdžana, ali financijski me ta ponuda nije zadovoljila. Iskreno, željno sam dočekao tu stanku, napokon sam se, nakon tko zna koliko godina, mogao kupati i sunčati u srpnju i kolovozu, uživati u ljetu s obitelji i prijateljima.
Nagli kraj
Carević nastavlja:
- Ali, došao je rujan i pomalo mi je postalo dosadno, želio sam još igrati i nervozno čekao da se netko javi. Nisam nikoga zvao, ni nudio se, ali ni meni nije stizala ponuda i došla je zima, pa sam odlučio okončati karijeru! Prošao sam 30. godinu, nisam dirnuo loptu pola godine i činilo mi se besmislenim iznova se aktivirati. Istina, nije bilo lako donijeti odluku o prestanku igranja, jer sam nekako planirao da ću igrati do 35. godine. Ali, imam dosta problema s kukovima i kako su godine prolazile, opseg pokreta mi je limitiran i potrebno mi je sve više vremena za oporavak. Mogao sam odraditi još nekoliko sezona u sredini u kojoj bih se nakon utakmice mogao oporavljati dva-tri dana, ali teško je tako nešto naći u ozbiljnom nogometu, nitko te neće trpjeti.Pa smo se okrenuli supruzinoj karijeri, ona je liječnica i dobila je specijalizaciju u KBC Rebro. Preselili smo u Zagreb i nekako istodobno dobio sam poziv iz Novog Mesta, iz slovenskog prvoligaša Krke! I to sam prihvatio, bilo je to zanimljivo iskustvo, iz Zagreba sam putovao svakoga dana na treninge. Igrao sam godinu dana, potom sam bio pomoćni trener godinu i pol, upisao sam trenersku Akademiju pri HNS-u i nedostaju mi dva ispita za A licenciju.
Hoćete li nastaviti školovanje i za PRO licenciju, je li trenerski posao vaše opredjeljenje?
- Školovanje ću nastaviti, diploma je uvijek potrebna, ma što god radio. Ali, još ne znam što bih želio raditi. Nisam, naime, osjetio “ono nešto” radeći kao pomoćni trener, nije me nosio adrenalin, javljao se tek povremeno, prilikom derbija s Mariborom i Olimpijom. A kad nema stalnog adrenalina i naboja, onda ne vidim razlog da se vežem za tu klupu. Znate, tek sad vidim kako je zapravo najbolje biti igrač. Ne razmišljaš ni o čemu, ni o kome, osim o sebi! Imaš obveze dva-tri sata, dobivaš uredno plaću i uživaš u igranju nogometa. I sad se još tražim, nekako mi se možda najviše sviđa posao sportskog direktora u nekom klubu, imam dosta poznanstava u nogometnom svijetu, ostvario sam brojne kontakte i tu bih se možda mogao najviše realizirati.
Počeo sam i kuhati
Rekli ste da ste se okrenuli supruzinoj karijeri. Zanimljivo, ona je svoj život podredila vašoj karijeri, a sad joj na određeni način to vraćate!
- Da, ha-ha... Gledajte, kad je prošlo ono makarsko ljeto koje sam čekao godinama, pomalo me uhvatila panika. Jer, znam da ne mogu tako besposleno živjeti, moram nešto raditi. I onda smo odlučili otići u Zagreb, kako bi se supruga Iva posvetila svojoj struci. I zasad dobro ide, napustio sam Krku prije godinu i pol i sad sam zadužen za čuvanje sinova, sedmogodišnjeg Berta i petogodišnjeg Rena. Berto je krenuo u školu, Reno ide u vrtić i mogu vam reći da mi dan prođe u hipu! Jednoga odvezem u školu, drugoga u vrtić, potom na aktivnosti i ode dan...
I još ako nešto doma skuhate...
- Ha, ha, ha... Istina, počeo sam i kuhati! Prije nisam znao ni jaje razbiti, ne ga skuhati, nego razbiti! A sad se sve bolje snalazim u kuhinji, kupio sam desetak priručnika za kuhanje i “borim se”. Supruga kaže da nije loše, otkrivam nove stvari...
Jeste li zadovoljni igračkom karijerom? Bili ste velika, najveća Hajdukova nada...
- Načelno sam zadovoljan, ali istodobno znam da sam mogao i morao napraviti mnogo, mnogo više! Financijski sam dobro prošao, ulažem u turizam i ta spoznaja da sam na neki način osigurao egzistenciju, zapravo me najviše čini zadovoljnim kad razgovaramo o mojoj igračkoj karijeri. U Hajduku sam bio šest godina, prva utakmica za Hajduk bila je ostvarenje mog sna. Osam godina sam iz Makarske putovao na treninge u Split, Hajduk će uvijek biti moj klub i sad sam veliki navijač kluba s Poljuda.
Premlad u Arabiju
Koje je zapravo bilo vaše pravo mjesto? Mnogi su vas vidjeli kao “desetku”, organizatora, čovjeka oko kojeg se vrti igra...
- I meni se čini da sam tu, u veznom redu, mogao najviše dati. A bio sam i polušpica, igrao sam i na krilu... To seljakanje po pozicijama nije mi donijelo ništa dobroga.
Nakon jednogodišnje epizode u Al Ittihadu (Saudijska Arabija), otišli ste u u Stuttgart, ali u Njemačkoj niste ostavili trag...
- To je za mene bilo izvanredno iskustvo, jer me trenirao Giovanni Trapattoni, jedan od najvećih svjetskih trenera. Dijelio sam svlačionicu s odličnim igračima, igrao sam neke utakmice, ali konkurencija je tada ipak bila prevelika da bih isplivao. K tome mi je odmah po dolasku puknuo mišić, zabio sam čak i gol s tom rupturom mišića, jer su već tri izmjene bile napravljene i morao sam ostati na terenu. I nakon toga pauzirao sam tri mjeseca...
Pa ste se nakon prve sezone vratili u Hajduk, odigrali jednu godinu i opet došli u Stuttgart...
- Da, vratio sam se u Njemačku samo da bih raskinuo ugovor. I otišao sam u Belgiju, u Lokeren, u kojem sam proveo tri godine, nakon toga još tri u Kortrijku, poslije čega sam jednu sezonu proveo u Izraelu, u Maccabiju Petah Tikva. I onda je došlo ono već spominjano i željeno ljeto u Makarskoj...
Kad sada pogledate u retrovizor, jeste li možda prerano, s 22 godine, otišli u Saudijsku Arabiju?
- Da, jesam, gledajući isključivo u nogometnom smislu. Ali, ne mogu biti licemjeran, financijski sam prošao fenomenalno, a europskom sam se nogometu vratio u Stuttgartu, tako da sam opet dobio priliku. U Al Ittihad me pozvao Tomislav Ivić i imao sam tu sreću da sam radio s njim i s Trapattonijem - kaže Carević i ističe:
- Kad sam počinjao karijeru u Hajduku, svi su mislili da ću završiti u madridskom Realu! I sve je išlo tim smjerom, a onda se nešto dogodilo. Ne znam je li došlo do zasićenja, ali počeo sam lošije igrati. I došla je ta 2004. godina, napunio sam 22 godine, imao sam neke poželjne ponude iz Europe, ali nisu se ostvarile. I pojavila se ta Saudijska Arabija! Sad kad izvrtim film, ne znam ni sam ni kako, ni što se dogodilo, ali brzo je sve bilo okončano i završio sam u Al Ittihadu. Da, igrački premlad...
Zanimljivo, vašim odlaskom iz Hajduka, počela je - Dinamova dominacija i Hajdukov pad!
- Ha-ha... Ma nije moj odlazak uzrokovao Hajdukov pad, nije to baš tako. Istina, poklopilo se, ali u sezoni 2006/07. borili smo se ravnopravno za naslov s onim jakim Dinamom, koji je danas okosnica naše reprezentacije! Dinamo je bio kvalitetniji, ali bili smo konkurentni, kudikamo konkurentniji nego što je Hajduk danas.
Pa gdje su razlozi tog Hajdukova pada? Nije valjda za sve nedaće kriv Dinamo, Mamić, HNS, Šuker...
- Naravno da nije. Sad ne mogu, niti želim, analizirati tko je kriv, ali činjenica je da se u Hajduku svih ovih godina dosta lutalo. Rezultata nema i jasno je da se javlja nezadovoljstvo, Hajduk je klub koji je bio naviknut na uspjehe i trofeje, sad toga nema. A ljudi u Dalmaciji ne priznaju ništa osim prvoga mjesta, drugo mjesto nikome baš ništa ne znači, pa je navijačima sad već puna kapa svega! Klub se financijski sredio, može i kupiti nekog igrača, a ne samo dovoditi igrače bez odštete, ali i dalje nije konkurentan na travnjaku i to je ono što ljudima najviše smeta.
Mario Carević
Više smo se poštivali
Pred nama je veliki derbi. Kako ste prolazili u utakmicama s Dinamom? Koliko ste golova zabili?
- Bilo je svega, i pobjeda, i poraza. Sjećam se 2001. godine i 2:1 pobjede u Maksimiru, asistirao sam Štimcu za 1:0, Smoje je izjednačio, a Andrić je zabio za 2:1, to mi je nekako bio i najdraži derbi. Ili kad je Rapaić zabio Butini za 1:0 pobjedu, to su lijepa zagrebačka sjećanja. A ima i onih manje lijepih, recimo 2:3 poraz u Maksimiru, kad nam je Gondžić zabio u zadnjoj minuti! Bila je to strašna utakmica, Dinamo je vodio 2:0, mi smo izjednačili u zadnjih osam minuta, a onda nas je Gondžić uništio... Ili kad sam se vratio iz Stuttgarta, Dinamo nas je pomeo s 3:0...
Koliko ste zabili u derbijima?
- Jedan gol, bilo je to 2006., na Poljudu je bilo 2:2. Zabio sam za 1:0 iz 11-erca, opalio sam Lončariću pod gredu! Bila je to prava ratnička utakmica - sjeća se Carević.
Uh, još itekako dobro pamtimo taj derbi. Dinamo je potom, zgodicima Eduarda (jedan iz 11-erca), preokrenuo i poveo 2:1, a Munoz je, iz još jednog 11-erca, izjednačio na 2:2! A istina je, tukli su i “naši” i “vaši”, svaki je dinamovac nakon te utakmice mogao biti silno ponosan na hrabru igru svojih ljubimaca...
- Istina je to! Znate, splitski su derbiji uvijek bili drukčiji od zagrebačkih, Hajduk je uvijek drukčije igrao od Dinama. U Dinamu su uvijek bili španeri, a mi smo igrali na forcu, kako to mi kažemo. U mnogo je navrata Dinamo imao bolju momčad, ali ništa nam nije mogao u Splitu, baš ništa! Jer, mi smo ušli agresivno i čvrsto, nakon početna dva-tri oštrija starta na centru plavi bi se povukli i samo se čekalo kad ćemo mi zabiti gol...
A onda bi, nakon Hajdukova gola, “u igru” ušla Torcida! Desetak baklji, Poljud u dimu i od nogometa nije više bilo ni “n”! Koliko smo puta samo doživjeli takav scenarij...
- Ha-ha... U pravu ste, otprilike je tako izgledala većina splitskih derbija. A taj 2006. godine bio je drukčiji, Dinamo je odgovorio na našu agresiju. I to kako, ne samo da je parirao, nego je bio i agresivniji, plavi su nas, brate, čak i “istukli”! Bili su tu Agić, Vukojević..., ma bilo je svega za vrijeme utakmice, ali na kraju smo zagrljeni napustili travnjak. Nekako su se onda igrači međusobno više poštivali, nije bilo podcjenjivanja, ni vrijeđanja...
Tijekom igranja u Sloveniji dali ste intervju u kojem ste rekli da ne biste u Dinamo došli ‘ni za milijardu eura’! Zašto?
- Zato jer sam prevelik hajdukovac da bih mogao preći u Dinamo! Ali, to ne znači da ne cijenim Dinamo i da ga ne volim, ili da ga, ne daj Bože, mrzim! Doista nisam tom rečenicom ništa loše mislio reći o Dinamu, koji je veliki klub kao i Hajduk. Ali, jednostavno sam odgajan kao hajdukovac nikad sebe nisam mogao zamisliti u plavom dresu, baš nikad. Znam da je bilo prelazaka iz Hajduka u Dinamo i obrnuto, ali ja to ne mogu shvatiti, preveliki sam navijač Hajduka da bih to shvatio...
Ohandza iznad svih
Koliko se sjećamo, baš u vrijeme kad ste bili u Saudijskoj Arabiji i u Stuttgartu, pojavile su se neke priče da pregovarate s Dinamom?
- Puštane su bile medijske ‘dimne bombe’, čak su me i neki menadžeri zvali i nudili mi veliki novac za dolazak u Dinamo! Ali, ja ni s kim iz maksimirskog kluba nisam ni tada razgovarao o tome, niti bih ikada razgovarao. Jednostavno, Hajduk je moj život i gotovo...
A kakav derbi možemo očekivati u nedjelju? Je li Dinamo favorit?
- Po svemu bi trebao biti, ali ja u nedjelju ne vidim favorita! Doista vidim jaki Hajduk, dobro posložen, koji iza sebe ima respektabilan rezultatski niz. I ima toga Ohandzu, koji je, kad je zdrav, za mene najbolji napadač u Hrvatskoj! A vratio se i Caktaš... S druge, pak, strane, Dinamo je projurio kroz Osijek, a svi znamo da je Osijek čvrsta i ozbiljna momčad! Ne može biti slučajno da je Dinamo vodio 4:0... Plavi imaju Soudanija, koji je posebna kvaliteta, fenomenalno je to što i dalje, u petoj sezoni u Prvoj HNL, i dalje ima veliki motiv! Da ne spominjem Gavranovića, koji je veliko pojačanje. Nadam se pravoj, kvalitetnoj utakmici, s punim tribinama...