Nebo 'procurilo', istuširalo Dinamove igrače i sve koji su na travnjaku slavili. Naravno, otjerala je i dobar dio gledatelja, pa i Hajdukove igrače u svlačionicu, nisu ostali gledati... 'Šampioni, šampioni' orilo se Maksimirom. Srećom, kiša se smilovala do samog kraja kraja, to je odmah značilo da će tribine biti dobro popunjene. I bile su, derbi je imao štimung i kulise kakve i zaslužuje.
Pogotovo kad je slavljenički, kad je Dinamo imao šampionsku feštu. Ispred stadiona fan zona u kojoj se jelo i pilo, na velikom ekranu izmjenjivale su se snimke nekih starijih Dinamovih utakmica. Mi smo naletjeli baš kad je Eduardo na Emiratesu zabijao Arsenalu. Već se čini tako davnim, a u to je vrijeme Dinamova dominacija bila tek u začetku, a uz jedan Rijekin “break” još uvijek traje.
- Dudu, kak je taj zabijal. Danas nemamo takvog “killera”, ali imamo momčad. Dečki su sjajno odradili sezonu, mislil sam da više ne bum doživel to europsko proljeće. Ajde da još ovima damo pet komada pa da završimo sezonu - pričao nam je deda Joža, tako se predstavio, dok su kraj njega hodali sin Mladen i unuk Luka.
Samo da Olmo ostane
Kažu da ne idu često na stadion, ali gledaju Dinamo, navijaju, nekad i vrlo bučno pred ekranom.
- Još samo nešto da vam velim. Žal mi je kaj je Žoga otišel, imao sam čast gledati ga, bil je velik golman. Pokoj mu duši - zaključio je priču deda Joža, dok je mali Luka upijao svaku riječ.
Njemu je ipak najdraži igrač:
- Olmo!
Dakako, osvojio je mladi Španjolac srca mnogih navijača, posebno onih mlađih, ali i oni “iskusni” uz pivo prije utakmice govorili su:
- Samo da Olmo ne ode, teško ćemo bez njega opet u Europi napraviti rezultat. Neka odu svi, samo da on ostane!
Prisluškivali smo kakve sve priče tište te dinamovce. To nisu oni sa Sjevera, to su navijači s Istoka i Zapada. Neki stalni, neki manje stalni na tribini. Malo o Olmu, pa hvale Livakovića i Šunjića, nadaju se da će i Ademi još nositi kapetansku vrpcu...
- Liga prvaka, sad samo Liga prvaka - zaključili su i polako otišli prema stadionu.
- Pusti sad to, idemo sad proslaviti, ima vremena...
I ne može se reći da je oko stadiona bilo previše bučno, da se slavilo i prije dvoboja, još pola sata prije početka susreta tribine nisu bile popunjene, izgledalo je kako će oni petnaestak tisuća ostati ipak samo želja. Međutim, na kraju je ipak bilo 15.433 gledatelja.
Vatromet i pjenušac
A na tribinama i mnoga poznata lica. Bivši Dinamovi igrači i kapetani, Jerko Leko i Domagoj Antolić i Dalibor Poldrugač, obratili su se navijačima iz studija uz teren, dok smo na ulasku u ložu pobrojali Marka Pjacu, Tomislava Butinu, Leonarda Sigalija i Juniora Fernandesa koji je došao u pratnji supruge i djeteta u kolicima. Jasno, bio je tu i Slaven Zambata, još igrača iz te generacije. Ali, i ne samo nogometaši, primijetili smo Igora Vorija, zatim Slavka Golužu, košarkaškog izbornika Veljka Mršića...
I Dinamo nije ostao dužan, Modri su odigrali odličnu utakmicu, lijepo napunili Hajdukovu mrežu, nagradio je još jednom svoje navijače.
A na teren su prije utakmice istrčali i Dinamovi juniori i kadeti koji su također osvojili naslove prvaka, donijeli su kadeti i treću zvjezdicu koju su stavili iznad grba na centru igrališta. To je grb kakav će Dinamo nositi na prsima u idućoj sezoni.
Zatim su Amer Gojak, Dani Olmo i Petar Stojanović dobili uokvirene dresove s brojem 100 (svi su već odigrali toliko utakmica za Modre), a dres s brojem 20 za 20 godina rada u Dinamu i odlazak u mirovinu dobio je vozač autobusa Mile Bilić, nije mogao sakriti suze.
Mile Bilić
I na kraju vatromet, pjenušac, kako i priliči prvaku. Igrači su na pozdravili navijače, a na teren su došle i njihove obitelji, slavili su svi zajedno. Nije to bilo veliko, razuzdano i burno slavlje, ali pamtit će se da je Dinamo za kraj sjajne sezone u odličnom derbiju pobijedio najvećeg rivala. Najuvjerljivije ove sezone!
