Simon Rožman na glavu se bacio u svoj posao na riječkoj klupi. Ništa čudno ako se zna da je momčad preuzeo u hodu, nakon neočekivanog odlaska Igora Bišćana i sa zgusnutim rasporedom utakmica koji je čekao novog trenera. Reprezentativna stanka je zato došla u pravom trenutku da Rožman još malo bolje upozna momčad, ali i Kvarner koji će, svi se nadaju, još dugo biti njegov dom.
- Kako sam se snašao u Rijeci? Odlično, i mislim da je ovo pravi korak za moju karijeru. Rijeka je velik klub, ljudi koji su ovdje profesionalno se bave poslom, a uz to ono malo što sam prošetao gradom mi je dalo dobre dojmove. Neki ljudi su me već zaustavili i pitali jesam li ja trener Rijeke i u tome sam vidio neku pozitivnu dobrodošlicu - prenosi Rožman svoje prve dojmove s Kvarnera.
Opširan posao
Rekli ste uoči jedne utakmice da ste cijeli dan na Rujevici. Je li od tada bilo slobodnog vremena ili ste se potpuno posvetili poslu?
- Otkad sam došao, bio sam praktički stalno na Rujevici, tražio sam informacije o svemu, o putovanjima, prehrani, karakteristikama igrača, analizama koje su ranije rađene... Bio je to opširan posao, ali dočekao sam ovaj vikend da malo vidim gdje je Korzo, Opatija, Kastav...
Dogodi li vam se nekada da se u slobodno vrijeme uhvatite u razmišljanju o nogometu, nekom detalju s treninga ili utakmice?
- Dogodi se često, ali mislim da je to neka profesionalna deformacija. Svaki od nas treba vremena da se fizički i mentalno odmori, trebaš naći neke stvari sa strane koje te opuste jer ti se dogodi, kao meni u Domžalama, da jednostavno izgoriš. O tome se vrlo malo razgovara, ali važno je i da kao osoba napreduješ, da s obrazovanjem i iskustvom naučiš kako se isključiti od svega. Mladim je trenerima to problem, ako si stalno u fokusu, možda u nekom trenutku izgubiš dodir s realnošću.
Čovjek od argumenata
Vjerojatno je isto važno i za igrače?
- Pokušavamo im usaditi razmišljanje da su oni poduzeće koje ulaže u sebe po pitanju načina života, prehrane ili regeneracije jer neće raditi radiš 40 godina nego samo deset. To je onaj bit na koji se moraju koncentrirati da naprave nešto za svoju egzistenciju. Zato je bitno da imaju ispušni ventil s kojim će otpustiti to opterećenje.
Koji je vaš ispušni ventil?
- Najbolji su mi šetnja i tenis, prije mi je i bicikl bio dobar filtar. Volim i čitati, pogotovo knjige koje su u sferi psihologije koja je povezana s čovjekom, o emocionalnoj inteligenciji na radnom mjestu, o osobnom rastu...
Vaš igrački i trenerski put je dosta nepoznat za mnoge u Hrvatskoj, kako je počeo i kada ste uopće prepoznali taj trenerski zov?
- U Celju sam igrao za sve selekcije i kada sam prešao iz juniora u seniore kao odličan gimnazijalac imao sam stipendiju za nadarene učenike. Tada je stipendija bila veća nego ugovor, ali nije me vodio novac, već svijest o svojoj kvaliteti koja je bila takva da sam u jednoj nadarenoj generaciji bio peti-šesti izbor u veznom redu. Tu sam se opredijelio za fakultet, ugasio igračku ambiciju i počeo hraniti onu trenersku. Počeo sam raditi s djecom od šest godina, kroz deset godina prošao sve selekcije što mislim da mi je puno pomoglo u karijeri koju sada razvijam jer se i danas na isti način, na jednoj višoj razini, pripremam za treninge...
Uslijedila je prilika u prvoj momčadi Celja koju se uhvatili u letu.
- Dobio sam priliku u završnici sezone, ostali smo u ligi pa u idućih godinu dana napravili sjajnu stvar, donijeli neku novu nogometnu filozofiju u Sloveniji. Ipak, klub se nije razvijao tim smjerom, prodali smo igrače za dva milijuna eura, a ja sam želio samo da se poboljšaju neke stvari po pitanju uvjeta za rad. Nije se dogodilo, a ja sam otišao jer sam tip koji je davao cijelog sebe, koji je želio pratiti europske trendove... Tu sam dobio poziv Domžala, najprije kao veza seniorske momčadi i omladinskog pogona. Napravili smo sjajan projekt jer smo se dogovorili kako će igrati prva momčad i tome podredili sve do najmlađih uzrasta. Kasnije sam dobio priliku kao trener, mislim da sam u tri godine napravio dobar posao, s puno manjim budžetom smo bili blizu Olimpije i Maribora, a glavni cilj je bio da pripremimo igrače za dalje. U tri godine 21 igrač je transferiran, igrali smo malo drugačije nego drugi po pitanju dinamike, u Europi igrali utakmice koje su bile blizu sa suparnicima koji su imali puno veći budžet od nas. Naravno, koristio sam svaku priliku za obrazovanje u inozemstvu i ušao sam u krug mladih trenera s kojima razmjenjujemo informacije o tome što se radi da se postigne željeni učinak.
Smeta li vam kada vas se stavi u kontekst “laptop trenera”?
- Ne gledam na to kao na nešto negativno, ta rečenica se nekako odnosi na to da nisi imao neku igračku karijeru. Čovjek sam od argumenata i tehnologiju upotrebljavam jer pomaže da igračima kažemo istinu, a samo tim putom može dalje.
Zdravlje igrača
Koliko na pripremu treninga i utakmica utječu analize koje radite, prvi ste trener koji je sa sobom doveo nekoga specijaliziranog baš za to područje?
- Osnovna stvar zbog koje to radimo je zdravlje igrača. Znamo koliko opterećenje nosi utakmica, a koliko trening, kao i koliko opterećenje donose pojedine vježbe. Time pazimo da opterećenje ne bude toliko da su igrači više dana “u crvenom” jer to dovodi do ozljeda. Sve te stvari su preventiva da izračunamo u kojem će pravcu ići opterećenja, odnosno kako bismo dobili sliku kada nekoga dozirati. Zdravlje igrača nam je u prvom planu, jer kada su zdravi, onda možemo razgovarati o taktici, fizičkoj spremi... Uz to, imamo argumente u razgovorima s igračima i s njima završava svaki razgovor da nekoga protežiraš više a drugoga manje.
Kako biste se trenerski definirali, imate li kakav trenerski uzor?
- Imao sam puno intervjua u kojima sam govorio da mi je filozofija Jürgena Kloppa ili Rogera Schmidta u smislu dinamike i agresije najbliža, ali sviđalo mi se kako je Guardiola u Barceloni utjecao na kulturu ljudi. Mislim da je bitno kako su ti ljudi vidjeli u kojem će smjeru ići nogomet, kakav je utjecaj na šire stvari...
Neizbježno je od vašeg dolaska u Rijeku da vas prati ta sjena Matjaža Keka. Je li ikako utjecao na vašu odluku da dođete u Rijeku?
- Pratio sam i znam što je Matjaž sve napravio, već smo prije dvije godine razgovarali u nekakvoj suradnji, ali osim toga bili smo u kontaktu samo kao trenerski kolege. Kada je postao izbornik, a ja sam bio u Domžalama, razgovarali smo o igračima, odnos oko toga je korektan. Kada se dogodila i ponuda Rijeke, kratko smo telefonski razgovarali i to je to.
Kako se nosite s pritiskom očekivanja javnosti koja su u Rijeci posljednjih godina dosta narasla?
- Ljudi uvijek imaju pravo na svoja očekivanja, ali ako je netko po prirodi optimističan onda sam to ja. Želio bih da smo prvaci Europe, ako tako ne razmišljaš glupo je da se baviš ovim poslom, ali s druge strane moraš biti i realan s obzirom na okolnosti. Želim da igrači imaju ambiciju, da imaju želju da naprave nešto više, ali i da budemo realni u svemu. Ne želim alibi u startu, u puno manjem klubu sam tjerao ambiciju iako sam time sebi rezao granu na kojoj sjedim. Takav sam, uvijek želim više od onoga što je moguće i vidjet ćemo kako će ići.
Zna se tko odgovara
Jeste li tu želju prepoznali kod momčadi?
- Jesam, prvi tjedan im je bio težak, ali treniraju vrlo dobro, prihvaćaju nove stvari i u nekim igračima možda i više nego što oni vide sami u sebi. Bit ćemo strpljivi, ali siguran sam da puno igrača može igrati na višoj razini što znači da i momčad može biti još bolja nego sada - kaže Rožman.
Je li teško uskočiti na klupu praktički godinu dana nakon nekoga tko je bio najuspješniji i najdugovječniji trener u klupskoj povijesti i nakon kojeg je neminovno da se nasljednike promatra kroz prizmu onoga što je on radio?
- Sigurno nije lako, ali najvažniji je dodir s igračima. Znam kako je bilo teško igračima kada sam išao iz Domžala, pa shvaćam što je bilo u njihovim glavama kod Bišćanova odlaska, ali tu sam da im pomognem u razvoju i to je meni bitno. Ako ne bude rezultata, ako se ne ispune ciljevi, zna se tko odgovara, ali ja znam da ću svoj posao svaki dan raditi maksimalno. A ako to ne bude dovoljno, zna se što slijedi - zaključio je Simom Rožman.
Kantrida je kultni stadion u Europi
Kako ste doživjeli Kantridu i tu utakmicu protiv Zrinjskog?
- Čitao sam malo o povijesti, dobio informacije o ljudima iz kluba i Kantrida je sigurno kultni stadion u Europi. Atmosfera je bila sjajna, znam što znači ljudima koji su već ranije bili dio svega ovoga i oduševljen sam emocijom koju sam vidio kod ljudi. Bila je prava fešta i svaka čast navijačima koji su to napravili.
Puno će značiti ako se takva podrška prelije i na Rujevicu?
- Mislim da je to i ranije bila nekakva dodana vrijednost koju u zadnjih godinu dana Bišćan možda nije imao, a koja momčadi daje dodatnu energiju. Podrška je uvijek dobrodošla da možemo napraviti još više dobrih stvari.