zagreb,340402
dinamo-varteks
jasmin agic nakon zapucanog penala
foto: robert belosevic
-spo-
Robert Belosevic / ARHIVA CROPIX

ISPOVIJEST BIVŠEG REPREZENTATIVCA

OKRENUO JE LEĐA NOGOMETU, ZAVRŠIO U ZATVORU, A DANAS OVAJ BIVŠI DINAMOVAC ŽIVI SVOJU DRUGU ŠANSU 'Nikad više neću zakoračiti tamnom stranom života'

AUTOR:
    • Predrag Jurišić

  • OBJAVLJENO:
  • 12.02.2018. u 15:42

  • Čovjek uvijek ima izbor. A ja sam tada loše izabrao, pogriješio sam, platio sam danak toj odluci i sad definitivno znam da mi se nešto slično sigurno više nikad ne može dogoditi - govori Agić.

    Drugu je godinu Jasmin Agić (43) trener u omladinskom pogonu Lokomotive, vježba ulazne kadete (dječaci uzrasta 15-16 godina), a istodobno pohađa trenersku Akademiju HNS-a. U džepu ima trenersku A licenciju, a nedavno je završio i prvi semestar tečaja za PRO licenciju, u generaciji s Joeom Šimunićem, Ognjenom Vukojevićem, Igorom Cvitanovićem...

    - Uživam radeći s mladim igračima. Trenerski je posao moje definitivno opredjeljenje, budućnost mi je, nadam se, vezana uz nogometni travnjak i vjerujem da ću ostvariti svoje ambicije. Iako sam prije pet godina s bratom otvorio informatičku tvrtku, ipak to nije moj “teren”, nisam tu pronašao unutrašnje zadovoljstvo i vratio sam se nogometu. A Lokomotivina omladinska škola sigurno pripada samome vrhu hrvatskog nogometa - kaže Agić, bivši nogometaš Rijeke i Dinama, koji je prije nekoliko godina izdao sebe i svoja uvjerenja, okrenuo je leđa nogometu i zbog namještanja utakmica završio je u zatvoru.

    Zagreb, 131211.
Zupanijski sud.
Presuda u slucaju Offside gdje je USKOK podignuo 21 optuzicu protiv 19 hrvatskih i 2 slovenska drzavljanina zbog namjestanja utakmica.
Na slici: Jasmin Agic.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
    Davor Pongracic / CROPIX
     

    Podsjetimo, bio je Agić jedan od sudionika dobro znane afereOffside”, osuđen je na devet mjeseci zatvora i morao je vratiti nepošteno zarađenih 26.500 eura. Ali, možda mu je najteže od svega palo što mu je zvučno nogometno ime (bio je i hrvatski reprezentativac!) bilo pribijeno na stup srama. Nakon svega, dobio je novu priliku, sad živi svoju drugu životnu šansu...

    - Sretan sam zbog toga, zahvalan sam ljudima iz Lokomotive što su mi dali povjerenje i pokušat ću im uzvratiti na najbolji način...

     

    Jedna plaća godišnje

    Agić je pogrešan korak napravio treće sezone igranja u Croatiji Sesvete...

    - Prve dvije sezone sve je izgledalo idealno, bilo je novca, igrači su bili uredno isplaćivani, a onda su počeli problemi. Treće sezone nismo uopće dobivali novac, situacija je u klubu bila vrlo teška i to je svakako bio razlog mog životnog posrtaja. Takve životne situacije zapravo su plodno tlo za malverzacije i nedopuštene postupke, tako sam i ja nakon nagovora nekih ljudi pokleknuo i zakoračio na tu tamnu stranu. Kad se pogleda iz kojih su klubova bili igrači koji su sudjelovali u toj aferi (Zadar, Varteks, Međimurje, Croatia Sesvete), jasno je da je neimaština bila glavni razlog za te ružne radnje. U godinu dana možda smo dobili jednu plaću, bio nam je ponuđen neki novac, tu smo vidjeli izlaz i završilo je kako je završilo...

    Ipak, unatoč teškoj situaciji, imali ste mogućnost izbora! Gotovo uvijek u životu postoji mogućnost izbora...

    - Da, u pravu ste. Ja sam loše izabrao, pogriješio sam i platio sam danak toj odluci. I da je barem onda postojao Sindikat nogometaša kao danas, koji štiti igrače i pomaže im, vjerujem da ni te afere onda ne bi bilo. A nama nitko nije pomogao, bili smo sami, nismo bili plaćeni, neki od mojih suigrača nisu doslovno imali ni za kavu. I u takvoj situaciji moralni kriteriji padaju, grčevito se traži nekakav izlaz. Kad stigne nekakva nemoralna ponuda, ne razmišljaš previše o posljedicama, najvažnije je bilo da napokon dobijemo taj novac neophodan za život.

     

    Remetinec pa Pula

    Što vam je najteže palo u trenucima kad se afera otkrila?

    - Najgore je od svega svakako to što sam razočarao sebe i svoja uvjerenja, stavio sam obitelj na stup srama. I sve dobro što sam poštenim radom napravio u igračkoj karijeri, kao da je bilo pogaženo tim nepromišljenim potezom. Samo oni ljudi koji me dobro poznaju ostali su i dalje sa mnom i uz mene i sad definitivno znam da mi se nešto slično sigurno više nikad ne može dogoditi! Znam, ljudi govore “nikad ne reci nikad”, ali ja sigurno više nikad neću zakoračiti tom tamnom životnom stranom, zato jer znam kakvu sam kalvariju prošao, patili smo obitelj i ja...

    Uvijek ste bili igrač koji je ostavljao srce na travnjaku, agresivnost je bila vaš zaštitni znak, gledajući vas imali smo dojam da ne biste ni vlastitom bratu pustili utakmicu! Pa kako ste emotivno proživljavali trenutke kad ste namještali utakmice i puštali suparniku da prolazi kraj vas...?

    - Užasno teško, to je neopisivo ružan osjećaj. Možda ne u trenutku igranja utakmice, jer cilj igranja nije bio rezultat, nego novac, koji je tada značio spas i nekakvo zadovoljstvo! Prije toga bio sam zadovoljan kad sam dao sve od sebe na travnjaku, neovisno o rezultatu, jer sam znao da sam dao maksimum. A onda se sve to izokrenulo, jedini motiv tog nazovi “igranja”, bio mi je novac i to je svakako bilo izopačeno razmišljanje. I kad sam ostao sam sa samim sobom, osjećao sam se jadno i prazno...

    30.10.2004 prvenstvena utakmica 1.HNL Ozujsko,NK Dinamo-NK Pula 1856 2:0 , Jasmin Agic snimio_Ronald Gorsic
    Ronald Gorsic / ARHIVA CROPIX
     

    Koliko ste takvih utakmica odigrali?

    - Šest ili sedam...

    Agić je svoje “odgulio”. Najprije je mjesec i pol dana bio u Remetincu u istražnom zatvoru, tih je 45 dana bilo uračunato u konačnu kaznu. Potom je opet prvih mjesec dana odležao u Remetincu, da bi nakon toga bio prebačen u zatvor otvorenog tipa, Valtura u Puli, gdje kazne služe osuđenici za gospodarski kriminal, prometne nesreće... Tamo je bio tri i pol mjeseca i nakon dvije trećine odslužene kazne, uz dobro ponašanje, dobio je uvjetni otpust, pa je tako iza rešetaka proveo ukupno šest mjeseci i morao je vratiti 26.500 eura...

    - Sloboda je doista najveće bogatstvo, taj osjećaj da si zatvoren ubije ti ego! Ali, nama je nogometašima svakako bilo lakše u zatvoru nego običnom čovjeku. Ne, nismo imali nikakve privilegije, nego je život nogometaša u nekim segmentima sličan vojničkom. Spavaš kad ti netko kaže da ideš spavati, jedeš kad ti netko kaže da ideš jesti, često si na putovanjima u osami. U Remetincu je bilo znatno teže, uvjeti su nehumani, hrana je loša... A u Puli sam dobio svoje radno mjesto, vozio sam traktor, naučio sam neke stvari o poljoprivredi i vrijeme mi je doista brzo prošlo. Sve je bilo organizirano, radno vrijeme je od 7 do 15 sati, poslije imaš slobodno. Igrali smo nogomet, postojao je neki travnati teren, na kojem je Radimir Čačić igrao golf, on je baš otišao kad sam ja došao u Pulu. I onda smo taj teren preuredili u nogometni...

    Jeste li, nakon svega, izgubili prijatelje?

    - Prije sam imao mnogo “prijatelja”, ali sad se sve to razbistrilo, imam nekoliko istinskih prijatelja, koji su i u najtežim trenucima bili i ostali sa mnom i uz mene. I to je u svemu tome ružnom bilo dobro - riješio sam se, naime, ljudi, koji su hinili nekakvo prijateljstvo, a sa mnom su bili samo zbog vlastite koristi. Sad se to provjetrilo...

    Vjerojatno je vaša obitelj, supruga i dva sina, ipak najteže proživljavala te trenutke...

    - Da, to me užasno boljelo i još me boli. Posebno sam strahovao kako će stariji sin, koji je onda imao 11 godina (sad igra u kadetima Dinama), sve to prihvatiti, ali pokušao sam mu objasniti da sam pogriješio, zašto sam pogriješio, te da moram biti kažnjen zbog te pogreške. Srećom, dobro je to prihvatio i podnio. A mlađi, petogodišnji sin, još ne zna za to, iako će doći vrijeme kad ću i njemu morati objasniti što se dogodilo - govori Agić i nastavlja:

    - Najgore sam se osjećao kad sam prvi put izašao iz Remetinca, onaj prvi dodir s obitelji bio mi je nekako mučan. Znao sam da sam razočarao sve drage ljude, suprugu, djecu, roditelje, brata... Srećom, ostali smo na okupu, moglo je sve otići drugim smjerom, ali ipak se to nije dogodilo i svi smo opet zajedno. A neki nisu imali tu sreću, čak su pojedinci iz te afere ogrezli u kriminalu, rastali su se...

    A je li životna sredina možda osuđivala obitelj, je li vam sin, primjerice, imao problema u školi?

    - Ne, koliko znam nije. Istina, znalo se meni dogoditi na ulici da mi netko nešto ružno vikne, ali to je tako, s tim sam se bio pomirio. Danas to nitko ne spominje, dosta se toga zaboravilo. Iako ja nisam zaboravio, niti ću ikada zaboraviti!

     

    Teško opisiv očaj

    Jeste li možda trebali psihološku pomoć?

    - Malo da. Teško sam proživljavao razdoblje između izdržavanja kazni, borio sam se s nekim svojim unutrašnjim demonima i tada mi je pomogao jedan prijatelj, koji je inače “business coach”, posjetio sam ga nekoliko puta i razgovarali smo o svemu.

    Kladite li se, idete li u kladionicu?

    - Ne, niti ću to ikada više napraviti. Nisam ni prije bio neki kladitelj, igrao sam više iz nekakve zabave, za sitan novac. A tek sad me to više nikako ne privlači. Ali, želim istaknuti da mi igrači iz afere “Offside” nismo imali baš nikakve veze s kladionicama! Mi bismo dobili novac za namještanje utakmica, a u kakvim je odnosima organizator svih tih ružnih radnji bio s kladionicama, to doista ne znam. I nikad me nije ni zanimalo...

    Ima li još namještanja utakmica u Prvoj HNL?

    - Ne mogu to tvrditi, ali uvijek postoji sumnja. Posebno kod klubova koji imaju problema s financijama. I nastavi li se ovakvo stanje neimaštine u nekim klubovima, svašta je moguće. Znate, nitko ne može znati kako smo se osjećali mi igrači u Croatiji Sesvete kad nismo godinu dana dobili plaće, teško je opisati taj očaj. Naravno, uvijek sam mogao reći da neću više igrati, mogao sam ostati sjediti doma...

    Jeste li ikada prije afere “Offside”, igrajući za Rijeku i Dinamo, možda osjetili da se na nekim utakmicama nešto čudno događa, da baš i nije sve kako bi trebalo biti?

    - Ne, baš nikad! Možda i zato jer su to bile sređene sredine, u kojima nije nedostajalo novca.

    Koja je najvažnija pouka koju ste izvukli iz svega?

    - Čovjek uvijek ima izbor! I uvijek mora izabrati ono što je moralno i ispravno! Jer, sve ono što si godinama dobro gradio, samo jednim pogrešnim potezom možeš uništiti - kaže Agić

    Žao mi je što se nisam okušao u ligama Petice

    Jeste li zadovoljni igračkom karijerom?

    - Jesam, moram biti zadovoljan. Igrao sam u dva naša najveća kluba, Rijeci i Dinamu, u 14 navrata bio sam reprezentativac, okušao sam se i u inozemstvu, godinu i pol sam igrao u južnokorejskom Incheonu. Imam i polugodišnju epizodu iz austrijskog Paschinga, ali tamo se mnogo toga zakompliciralo, pa nisam previše igrao.

    Žalite li možda što se niste okušali u europskom nogometu? Jeste li uopće imali priliku otići iz Rijeke ili Dinama u neki europski klub?

    - Svojedobno se spominjala Njemačka, govorilo se da me traži jedan bundesligaški klub, ali na kraju nije bilo ništa od toga, ta se priča nikad nije realizirala. Pa iako mi je u Južnoj Koreji bilo lijepo, iako sam i financijski dobro prošao, ipak na kraju malo žalim što se nisam okušao u nekoj od liga Petice. Ali, treba znati da sam u Incheon otišao kad sam već imao 30 godina i nije bilo lako pronaći neki europski klub - kaže Agić.

     

    Iz drugih medija