Oni su ispali najveći krivci, a oni koji situaciju nisu sagledali dublje i krenuli ‘prvoloptački’ odmah su Dinamove igrače krenuli optuživati za sebičnost, bahatost, nerazumijevanje trenutka u kojemu se nalaze Zagreb, Dinamo i Hrvatska.
Naravno, to je često prva pomisao, stereotip, premda je više dosadno i ponavljati koliko su baš sportaši, nogometaši ponajviše, pomagali i odazivali se u brojne pozive u pomoć. Zbog toga je čudno i zazvučala ta vijest da je svlačionica odbila smanjenje ugovora, da igrači nisu spremni izaći klubu ususret. A znamo da su neki od njih već na samom početku ove krize očekivali da će doći trenutak kad će im biti ponuđeni manji ugovori, možda čak i drastičnije manji od ove ponude.
Gdje je onda došlo do ‘kuršlusa’? Ni igrači ne smiju ništa govoriti, ali i u krugovima izvan Dinama već su se proširile razne verzije priče, a ona najčešće spominjana kaže da igračima nije toliko zasmetala svota koje bi se morali odreći, već način i trenutak na koji su saznali za klupske planove. Da ih nitko nije ništa pitao, konzultirao se s njima i da su pronašli zajedničko rješenje, već da ih je klub samo obavijestio da je to tako i - amen.
Po nekim, pak izvorima, nezadovoljstvo je nastalo i time što je klub o smanjenju ugovora odlučio već nakon petnaestak dana nakon izbijanja korona-krize iako se njezine posljedice još ne osjećaju, pogotovo nakon velike ‘berbe’ milijuna u europskoj sezoni i uz transfer Danija Olma.
Igrači i momčad su ti koji su taj novac zaradili, je li se moglo još malo pričekati s tim mjerama? Ili, ako ih se već donosi, zašto na šest mjeseci, a ne na dva, tri mjeseca, za početak dok se ne vide posljedice krize i neigranja? Ima li tu i nekih repova otprije, recimo do onih pregovora oko premija iz prošle sezone, ne znamo, ali negdje je, očito, nestalo povjerenja između hodnika i svlačionice, izgleda da je nastao i neki komunikacijski šum. Možda su u klubu mislili i da će igrači bespogovorno prihvatiti njihovu odluku kao što se događalo ranije, no ovo je, izgleda, jedna drugačija grupa igrača.
Najveći je teret u cijeloj situaciji, sigurno, na leđima Arijana Ademija, koji je između dvije, tri vatre. Od njega se s jedne strane, očekuje podrška klubu i njegovim planovima, jer klub je stao iza njega u najtežim trenucima karijere, izlazio mu ususret i kad drugi klubovi ne bi, povećavao mu i produljivao ugovor, dao mu kapetansku vrpcu... što je neosporno i neizbrisivo, Dinamo tu zaslužuje sve pohvale. S druge strane, Ademi je kapetan, prvi među jednakima u svlačionici i suigrači očekuju da stane iza njih i zajedničkih interesa. On je to i učinio, izabrao je prvo biti kapetan i suigrač.