Lijepe nogometne priče! Tako se mogu opisati doživljaji s Drosine u subotnje poslijepodne, u kojem je Mario Ćuže samo potvrdio sve dobro što je pokazao tjedan dana prije protiv Intera. U Zaprešiću je postigao dva gola, u Puli protiv Varaždina tri! Senzacionalan je to učinak za debitanta, kakav se ne pamti. U 180 minuta pet puta zatresti mrežu suparnika, i to gađati, a ne opaliti, za šest bodova, to je nesvakidašnje i za HNL.
Kako se osjeća, pitali smo ga dan poslije susreta s Interom. Sada ponavljamo pitanje...
- Izvanredno! Ne znam kako bih opisao svoje zadovoljstvo jer je Istra 1961 osvojila šest bodova u dvije utakmice, odigrala dobro i stvorila sjajnu atmosferu na Drosini. Sve je iznad mojih najljepših očekivanja. Došao sam u odličnu grupu igrača, s izvrsnim stožerom, sve se, nekako, poklopilo kako treba. Fantastično!
Danas još uživam
Nedjelja je bila “opterećena” pozivima, mediji, radiostanice, rodbina, prijatelji, suigrači... Nije baš lako odjednom uletjeti u takvu centrifugu. Kako se nosite s tim?
- Trenutno mi je previše lijepo da bih se ičim opterećivao. Danas ću još uživati u tim krasnim osjećajima, a onda od idućeg treninga počinje novi izazov - Lokomotiva. Svjestan sam itekako da je ovo sve senzacionalno, ali da se u jednoj lošijoj utakmici stvari mogu promijeniti. Zato sam čvrsto na zemlji. Tek sam zakoračio u prvoligaški nogomet, dosta je još puta preda mnom, valja učiti, napredovati, stjecati iskustvo, rutinu.
Mario Čuze
Kad netko postigne doppiettu (dva gola) i triplettu (hat trick) u prve dvije utakmice prvoligaške karijere, taj nema više povratka u anonimnost. Kakve to ambicije nagovješćujete?
- Svi mi imamo ambicije, ali moja je prioritetna da se dokažem kao prvoligaški nogometaš. Želim biti dobar toliko da me jednog dana Dinamo vrati i da zaslužim mjesto u prvoj momčadi. Do toga dana valja ići korak po korak, iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu. Sve je daljnje razmišljanje suvišno. Nisam tip za euforije.
Istra djeluje kao...?
- Kompaktna škvadra! To je, po meni, ključ ovog dobrog starta u sezoni. Od prvog treninga dočekan sam kao da sam s njima godinama i svi su mi dečki olakšali prilagodbu Puli i Istri. Hvala im još jednom na tome, ali i na činjenici da je momčadska igra doprinijela da se ovaj put ja istaknem golovima. Drugi će put netko drugi. Momčad je najvažnija, ona dobiva i gubi, ona iznjedri pojedinca. Sve počinje i završava kolektivnom igrom. Slažem se potpuno s trenerom Prelecom, koji stalno na tome inzistira. Nijedan pojedinac ne može sam dobivati. Meni su Ivančić i Grujević poslali sjajne lopte, Fuentes je napravio dar-mar kad se odbila lopta za treći gol.
Pet golova gromko zvoni. Na Drosini se narod zaljubio u vaš nogomet kao rijetko kada.
- Ambijent je bio izvanredan! Ono što mi je posebno bilo dobro jest to da je publika reagirala podrškom u trenucima kada smo malo padali i davala nam je nužnu energiju. To je sjajna stvar. Nadam se da će nas navijači u takvom ozračju stalno bodriti, sve je lakše s takvom podrškom.
Obitelj uz TV
Sad kad ste se okušali u Prvoj ligi, kakvi su vam dojmovi u odnosu na Drugu?
- U Drugoj sam ligi igrao 60 utakmica tijekom dvije i pol sezone te su mi to bile važne minute za sazrijevanje. Druga je liga tehnički tvrđa i više se igra na fizikalije. U Prvoj je ligi znatno viša razina nogometa. S Varaždinom sam igrao u Drugoj ligi i oni su ondje bili vrh. Sada je ipak drugačije u prvoligaškoj konkurenciji.
Mario Čuze
Vaši iz obitelji, bliskog okruženja?
- Bili su uz TV ekrane i navijali za nas, za mene, zdušno. Mi smo vrlo složna obitelj i stalno smo jedni uz druge.
Kako ste, zapravo, otišli u Zagreb?
- Prije šest godina igrao sam Nike Premier Cup za Dalmaciju i moja je Neretva pobijedila Hajduk. Tako smo izborili državno izdanje tog natjecanja pa su me, valjda, vidjeli ljudi iz Dinama i pozvali da im se priključim. Imao sam 14 godina i dugo smo u obitelji raspravljali što nam je činiti. Došlo je iznenada, bio sam 7. razred osnovne škole, još zaigran dječarac kojem ni u peti nije bilo da će otići iz svog kraja. No koliko god bila teška odluka, donijeli smo je i otišao sam. Danas se pokazuje da smo dobro učinili.
Završili ste školu?
- Jesam, srednju prometnu. Bitno je imati tu diplomu, a jednom ćemo vidjeti što dalje.
Što kažu doma, otac, majka, čime se oni bave?
- Moji su presretni zbog mene, kao što sam ja presretan zbog njih. Nemam riječi opisati koliko mi znače roditelji, sestre i svi moji. Majka je domaćica, tata je autolakirer, uvijek su bili fokusirani samo na brigu o nama. Jedna je sestra od mene starija šest, a druga osam godina, završile su hotelijerski menadžment, a ja ću zasad udarati loptu, ha-ha...
Brz i efikasan
Bome, dobro vam to ide. Kako se vidite u plusu potencijala?
- Možda je bolje da drugi o tome pričaju, ali ako baš moram nešto reći, onda mislim da mi je vrlina što mogu jako puno trčati, dosta sam brz i prilično sam efikasan u šansama.
O minusima je izlišno govoriti u ovom za vas magičnom trenutku. Jesu li se javili iz Maksimira?
- Jesu, jesu. I trener Bjelica, i njegov asistent Bule, i suigrači iz druge momčadi Dinama, s kojima sam bio dio fantastične klape. Jako volim te dečke i hvala im svima na čestitkama.
Je li točno da vas Dinamo, ustvari, nije želio pustiti na posudbu, nego ste vi inzistirali?
- Istina je da je stožer Dinama htio da ostanem. Trener Bjelica kazao mi je da je zadovoljan kako sam odradio pripreme i da ću biti dio kadra. No konzultirao sam se s ljudima koji mi pomažu u karijeri, savjetovao s obitelji i svi smo zaključili da je prioritet igrati. Zato je bilo bolje otići nekamo gdje ću sigurno igrati i skupljati iskustvo. Bilo je više opcija, ali kad se pojavio trener Prelec, s kojim sam imao odličnu suradnju U kadetima, nisam dvojio.
Odluka s Dinamom
I očito niste pogriješili, ni vi, ni Prelec, a ni Dinamo, koji je ipak popustio. Što slijedi u siječnju?
- U Dinamu su prihvatili moju želju i mislim da smo svi napravili dobar potez. Ima još puno do siječnja, ali po dogovoru, tada bih se trebao vratiti u Maksimir. Vidjet ćemo što će tada biti. Ako Dinamo misli da trebam ostati, tako će i biti. Ako nije nužno, rado bih ostao u Puli jer mi je najvažnije igrati. Odlučit će se s Dinamom što i kako dalje.
U HNL-ovoj povijesti nije bilo takvog slučaja
Nećemo tvrditi 100%, ali čini nam se da u HNL-ovoj povijesti nije bilo igrača koji je u svoja prva dva nastupa u Prvoj HNL postigao 2 + 3 za ukupno pet pogodaka. I to sve iz akcija, bez slobodnjaka ili kaznenih udaraca. Gledajući prva kola u prošlosti, zamijetili smo da je 1993./94.
Igor Cvitanović u prva tri kola postigao pet pogodaka, dok je 1996./97. u prva dva zabio četiri i u trećem kolu još dva gola, za ukupno šest. Sezonu kasnije Mate Baturina je kao igrač Zagreba postigao u prvom kolu četiri pogotka i u drugom još jedan, za ukupno pet.
No nijedan od njih nije bio prvoligaški debitant kao Mario Ćuže, kojem su nastupi u Zaprešiću i Puli protiv Varaždina prvih 180 minuta prvoligaške karijere. Utoliko je njegov učinak dojmljiviji uzme li se u obzir da je pet pogodaka postigao u dresu momčadi iz donjeg dijela tablice, za razliku od Cvitanovićeve Croatie odnosno Baturina Zagreba. Uz Koznikua, Miličića i Abramovića, Ćuže je četvrti igrač u povijesti HNL-a koji je postigao dva pogotka u debiju.