Hajduk se sa svojim, vodstvima - predsjednikom, članovima Nadzornog odbora, pa i udrugom Naš Hajduk nalazi u neopisivom kovitlacu u kojem do izražaja dolazi u prvom redu nesnalaženje, ali se u temelju radi ipak o nesposobnosti da se klub upravi u željenom smjeru.
Jedna od posljednjih odluka predsjednika Jasmina Huljaja, pretpostavka je u dogovoru i savjetu sportskog direktora Bjelanovića, je da trojicu prvotimaca, Hysena Memollu, Marka Futacsa i Zorana Nižića prebaci u drugu momčad. To bi trebala biti disciplinska mjera kako bi se taj tercet uozbiljio, odnosno prisilio na poštivanje obveza iz ugovora. Međutim, taj potez u stvari šteti Hajduku.
Daleko bi učinkovitije za obraz kluba i stvaranje klime reda bilo da su u drugu momčad po kazni odbacili Ahmeda Saida, koji je divljački glavom nokautirao Kristijana Kahlinu, vratara Gorice. Taj ružni ispad kakav nije viđen na našim terenima zaslužuje Saidovo isključenje, a ne toleriranje, i to bez obzira na njegovo kajanje, jer je taj igrač u više navrata pokazao nedisciplinu.
Već se mjesecima zna da Futacs i Memolla žele napustiti Poljud, sportski direktor je morao imperativno riješiti taj problem, a ne trenirati strogoću. Bjelanović se takvim načinom pokušao obračunati s Nižićem, koji nikako nije zaslužio takav tretman, posebno u odnosu na činjenicu da se s kapetanom razračunavao u svlačionici pred drugim igračima.
Nižić sad po rukovodstvu kluba ispada negativac, a on je sedam godina prvotimac, uzoran po ponašanju, koristan na terenu, postao je na račun toga kapetan momčadi (odigrao je 139 utakmica, čak 126 u prvih jedanaest). Dapače, bio je žrtva manipulacija oko njegovih eventualnih transfera, pa se sada primjeran igrač pribija na stup srama. Kad bi aktualni predsjednik bio malo, baš zeru oprezniji, onda se ne bi javljao s pamfletom onakvog sadržaja kakav je plasiran u medijima kao odgovor na istup Nižića.
To kako je Huljaj izabran, kako se domogao prestižne uloge predsjednika Hajduka, posebna je priča, ali je činjenica da se u ovih dvadesetak godina otkako živi u Rijeci nikad nije ni potrudio deklarirati kao pripadnik splitskog kluba, to jest da je u stanju makar pokazati člansku iskaznicu. Jedan primjer iz Italije znam izvlačiti, onaj Ivanoa Fraizzolija, koji je 1968. naslijedio super predsjednika Intera Angela Morattija, pa mu je prvi potez poslije izbora bio deklarirati se kao prastari “interist”.
On je pokazao svoju “tesseru”, to jest člansku iskaznicu, Ambrosiane Inter od daleke 1931. I da, još jedan detalj, ali značajni, signor Fraizzoli je najprije 1960. postao jedan od članova uprave da bi osam godina kasnije sjeo u predsjedničku fotelju. A Huljaj, kao i onaj bivši Ivan Kos, stigli su na Poljudu po nekakvim preporukama, i baš nemaju veze s nogometom.
Što se tiče Nižića poznato je da je prošlog ljeta trebao ostvariti transfer u Göztepe, turskog prvoligaša iz Izmira, ali je ostao blokiran od strane Marija Branca, čak i onda kada je gazda turskog kluba poslije dugog natezanja i licitiranja napokon želio platiti odštetu od milijun eura uz godišnju plaću igraču u visini od 500.000 eura (tri puta veću nego je imao na Poljudu). Predsjednik Göztepea Mehmet Sepil, naftaš i vlasnik kluba, doletio je svojim zrakoplovom u Split i shvatio da ga Kos i Branco vuku za nos.
Obrazloženje Kosa bilo je kako se “sada prodao Nikola Vlašić za velike novce, pa je nezgodno da momčad ostane bez kapetana”. Tada je Nižić dobio čvrsto obećanje da će ga ovog ljeta pustiti, ali su tijekom pregovora ovi iz Hajduka umjesto milijun eura tražili više, navodno čak dva milijuna, pa je Sepil kupio drugog stopera.
Ono što je bitno u ovim dogovaranjima su činjenice da je Nižić zaista bio bolestan, da ga je viroza iznurila, da je kasnije dobio tešku upalu sinusa, da je uslijed svega toliko iscrpljen da jedva hoda, da ga je supruga vozila na stadion kako bi dokazao da nije u stanju putovati u Bukurešt (imao je temperaturu 39,1). Neoprostivo je za sportskog direktora da se verbalno razračunava s kapetanom (Nižić je kazao prijateljima kako mu je u jednom trenutku zbog tako nedostojnog postupka došlo šakom puknuti Bjelanovića). A što se tiče kontraponude Nižića za novi ugovor zar nije logično da se - kad više ne može u inozemstvo - želi kako-tako osigurati bogatijom gažom? No, možda je razlog svih tih natezanja s Nižićem nezadovoljstvo vodstva što ne prihvaća posredovanje agenta koji odgovara Hajduku.
Huljaj i Bjelanović nisu znali smiriti situaciju s nezadovoljnim igračima i tako su u ovim kriznim danima upali u spiralu koja ne dovodi u sumnju njihove poštene pokušaje u korist kluba, ali ih deklarira kao funkcionare, koji se u najmanju ruku slabo snalaze u svojim funkcijama.